U subotu 25.9.2021. u Tehničkom muzeju Nikola Tesla održava se posljednja projekcija u sklopu događanja „Filmski program u Tehničkom“. Program uključuje projekcije filmova i razgovore na temu industrije, rada i radništva, s ciljem kritičkog promišljanja industrijske prošlosti i postindustrijske sadašnjosti te njihovih društvenih konzekvenci. Zamišljen je kao mini festival industrijskog filma, koji će se održavati jednom godišnje u ljetnim mjesecima.
Raspored projekcija:
MOJ PRVI RADNI DAN
dokumentarni, 1977.,
Trajanje: 14′ 10”
REŽIJA: Miroslav Mikuljan, SCENARIJ: Miroslav Mikuljan, KAMERA: Srđan Segarić, MONTAŽA: Ljubica Mikuljan
PRODUKCIJA:
Zagreb film – Studio za dokumentarni film (SDF)
Film tematizira postupak zapošljavanja djevojke (testiranje i razgovor za posao) te njezin prvi radni dan, tijekom kojeg je starije kolegice uvode u posao. Radnja se odvija u Tvornici električnih žarulja (TEŽ) u Zagrebu. Scene su snimljene tako da apostrofiraju distanciranost osoblja, automatizirani rad i otuđenost radnica.
TREĆA SMJENA
dokumentarni, Hrvatska, 1981.
Trajanje: 11′ 13”
REŽIJA: Petar Krelja, SCENARIJ: Petar Krelja, FOTOGRAFIJA: Ivica Rajković, MONTAŽA:
Ingeborg Fulepp, GLAZBA: Arsen Dedić
PRODUKCIJA:
Zagreb film – Studio za dokumentarni film (SDF)
Film prikazuje radni dan radnice u punionici boca tvornice Zvijezda. Započinje prikazom obiteljskog života radnice (briga o djeci i suprugu) te se nastavlja odlaskom na tvornički rad u treću (noćnu) smjenu. Osim trostrukog tereta radnice/majke/supruge film tematizira automatizirani rad na tvorničkoj traci te otuđenost radnica.
RAZGOVOR: Automatizacija rada i radni odnosi
Gošće: Neli Ružić, Dragana Modrić
Moderatorica: Kosjenka Laszlo Klemar
Proces automatizacije rada u industriji, koji u suvremeno doba doživljava svoj vrhunac u visoko automatiziranim pogonima u kojima su roboti zamijenili ljudski rad, započeo je još u 19. stoljeću s industrijskom revolucijom i mehanizacijom proizvodnje. U kontekstu ljudskog rada automatizacija je podrazumijevala segmentiranje poslova na manje radne operacije za strojem, s ciljem veće stope proizvodnje i veće produktivnosti rada, odnosno većeg učinka po satu utrošenog rada. U praksi to je značilo da jedan radnik ili radnica niz godina ili cijeli radni vijek obavlja jednu jednostavnu repetitivnu operaciju, koja nakon nekog vremena postaje “automatskom” i ne zahtjeva poznavanje ukupnog procesa proizvodnje, niti specifična znanja. Takvo pojednostavljivanje omogućilo je zamjenu skuplje, kvalificirane radne snage, jeftinijom, nekvalificiranom. Proces automatizacije i zapošljavanje većeg broja nekvalificirane radne snage utjecalo je i na masovnije zapošljavanje žena, naročito iz ruralnih područja, kojima je obrazovanje bilo nedostupno ili teško dostupno.
Umjetnica Neli Ružić u svom video radu „Ana“ u kojem je glavna protagonistica bivša radnica tvornice Dalmatinka Sinj, referira se upravo na repetitivne, automatizirane pokrete koje „tijelo pamti“ godinama nakon prestanka rada, koji je u slučaju Dalmatinke (i brojnih drugih hrvatskih tvornica) bio uzrokovan zatvaranjem tvornice uslijed procesa tranzicije i deindustrijalizacije. Osim rada „Ana“ posjetitelji će u sklopu razgovora imati priliku pogledati i rad N. Ružić „Do konca“, koji također tematizira proces/e deindustrijalizacije. S N. Ružić ćemo razgovarati o ideji, umjetničkom pristupu i procesu realizacije navedenih radova. S drugom gošćom, Draganom Modrić, razgovarat ćemo o društvenom kontekstu rada, uključivanju žena u polje rada kroz industriju te utjecaju industrijalizacije (i deindustrijalizacije) na društveni položaj i život žena u ruralnim područjima, s naglaskom na Cetinski kraj.
Neli Ružić je multimedijalna umjetnica, magistrica umjetnosti. U svom umjetničkom radu koristi instalaciju, video i intervencije u javnom prostoru. Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala je na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu te magistrirala na poslijediplomskom studiju na Facultad de Artes, UAEM, Meksiko. U Meksiku je deset godina predavala na više likovnih akademija.
Nakon povratka u Split, predaje u Školi likovnih umjetnosti Split gdje je osmislila koncept i organizirala program Galerije Škola. Radi kao docentica na Slikarskom odsjeku, UMAS. Dragana Modrić je doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističke znanosti, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje kao vanjska suradnica-asistentica predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti, na kolegijima Teorija likovnih umjetnosti i Pisati o suvremenoj umjetnosti i arhitekturi -kritička teorija i interpretacijski modeli. Bogato iskustvo rada u kulturi stekla je kao voditeljica Galerije Sikirica, gdje proteklih 10. godina radi na poslovima vezanim uz muzejsku djelatnost. Kao kustosica organizirala je niz izložbi, te je pokrenula istraživačko participativni program u sklopu kojeg istražuje fenomene od interesa za lokalnu zajednicu (ženska lokalna povijest, industrijska baština i kultura sjećanja). Teme njenog istraživačkog interesa su društveno angažirane umjetničke prakse, povezivanje i primjena koncepata iz područja teorije filozofije politike u polje umjetnosti, materijalni i nematerijalni aspekti industrijske baštine socijalizma, politike sjećanja industrijskih radnika i modeli reprezentacije industrijske baštine socijalizma u umjetnosti.
Tekst: Press