Nakon burnog perioda 16. stoljeća koje je u Zagrebu i Hrvatskoj obilježen Stogodišnjim hrvatsko-turskim ratom, u 17. se stoljeću pojavljuje nešto drugačije lice Zagreba. Pojavom novih gospodarskih prilika, na Kaptolu i Gradecu se počinje naveliko graditi, ali se i obnavljaju stare građevine. Osim što se grade nove građevine i obnavljaju stare, gradečka općina se intenzivnije krenula brinuti i o izgledu naselja.
Problemi su se javljali zbog brojnih praznih zemljišta i slabe brige oko čistoće ulica, trgova, ali i privatnih dvorišta.
Podgrađe, tj. prostor današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, nije bio u ništa bolje stanju. Sredinom stoljeća je donesena odluka kojom je izvor Manduševac morao stalno paziti čuvar koji bi se brinuo o čistoći, no i dalje se oko izvora znalo naći dosta smeća.
Inače, tadašnja slika Harmice, danas Trga bana Josipa Jelačića, bila je zanimljiva. Na sjevernoj i istočnoj strani tog prostora nalazile su se kuće, uglavnom drvene, na južnoj su strani bili vrtovi i majuri s gospodarskim zgradama. Cijeli je prostor bio velika ledina s vrtovima građana, pa je tako općina u veljači 1641. godine donijela odluku da se vrtovi uklone, a trg pretvori u sajmište.
Odluka sasvim logična: takav prostor je bio puno prikladniji za održavanje sajmova jer je bio pristupačniji i veći od gornjogradskog Trga svetog Marka. Uklanjanje vrtova učinjeno je u istom stoljeću kada se današnji Trg bana Josipa Jelačića počinje nazivati “sajamskim trgom”.
Stanovnici uz potok Medveščak su imali nešto drugačije probleme. Naime, potok bi se često izlijevao, pa se javila potreba za utvrđivanjem obale. Kako bi se to jednostavnije postiglo, općina je nekim građanima darovala zemljišta uz potok kako bi gradili kuće uz uvjet da uz njih utvrde i održavaju obalu potoka.