Često se znalo povlačiti pitanje tko je zaslužan za izgradnju srednjovjekovne utvrde Medvedgrad na brdu Mali Plazur, smještenom na Medvednici.
Prvi odgovor na ovo pitanje ponudio je 1854. godine Ivan Kukuljević Sakcinski koji navodi da je utemeljitelj Medvedgrada bio Filip, biskup zagrebački.
Utvrda je sagrađena u razdoblju od 1249. do 1254. godine u svrhu obrane Kaptola i biskupskih posjeda pred nadolazećom tatarskom opasnošću. Iako je građena na kraljevskom zemljištu, izgradnju je financirala biskupija.
Sakcinski navodi da je teza o Filipu kao graditelji prvi put spomenuta još u 14. stoljeću, stotinjak godina nakon gradnje Medvedgrada, u popisu zagrebačkih biskupa Ivana Arhiđakona Goričkog. U istom popisu navodi se da “solemnis persona” gradi Medvedgrad kako bi se u njemu mogle pohraniti dragocjenosti stolne crkve u slučaju pohoda Tatara jer Gradec još nije bio izgrađen.
Povjesničarka Nada Klaić odbacuje navedenu tezu te smatra da je medvedgradska utvrda nastala još prije tatarskih napada 1242. godine. Nada Klaić također smatra da je u to vrijeme herceg Koloman sagradio Medvedgrad kao dvor, ne kao utvrdu, budući da je u tako velikom kompleksu izgrađena palača i kapela. Drugi dokaz tezi je terminologija. Medvedgrad se u terminologiji 13. stoljeća nije mogao drugačije označavati nego kao “castrum” (prijevod s latinskog: dvorac), ali taj termin sam po sebi ne određuje njegov oblik.
Tezi Nade Klaić suprostavio se konzervator i povjesničar umjetnosti Drago Miletić. On smatra da Medvedgrad nije plemićki dvor, nego burg nastao tek nakon provale Tatara. Svoju tezu potkrepljuje razmišljanjem da je Medvedgrad već postojao u vrijeme tatarskih provala, kralj Bela IV bi se zasigurno sklonio u njega s obzirom na njegove fortifikacijske kvalitete burga. Miletić smatra da je upravo kralj, a ne biskup Filip, zaslužan za izgradnju utvrde.
U osporavanju biskupove uloge u izgradnji Medvedgrada iznosi argumente slične onima Nade Klaić. Navodi kako bi se prvotno očekivalo da biskup pred navalom Tatara zaštiti svoje svoje sjedište i katedralu, a ne da počne graditi neku utvrdu koja je udaljena od središta grada.
Bela IV zbog strahota proživljenih bježući od napada Tatara, reorganizirao je državni aparat i vojsku. Jedan od poteza bila je i gradnja jakih burgova jer se pokazalo da su Tatari pred njima nemoćni. Diljem zemlje uznapredovala je njihova gradnja jer se očekivao tatarski povratak, no opasnost je slabila, pa je kralj započetu utvrdu darovao novoizabranom biskupu FIlipu, čovjeku od povjerenja.
Drago Miletić potvrdu svoje teze o Medvedgradu, kao kraljevskoj utvrdi, nalazi i u tome što je Bela IV, nakon Filipova odlaska s mjesta biskupa, ponovno prisvojio utvrdu.
Hrvatska povjesničarka Ljelja Dobronić smatra da odgovor o vremenu nastanka Medvedgrada skriva dokument na koji se u određenom kontekstu pozivaju svi istraživači, a riječ je o pismu pape Inocenta IV.
Na crkvenom koncilu, koji se održao u Lyonu 1245. godine, papa je među pet najvećih problema tadašnjeg vremena naveo i provale Tatara. Budući da biskup Filip nije imao prikladno zemljište, kralj Bela IV, kojemu je također bilo stalo do obnove, dodijelio mu je područje na planini Medvednici, nedaleko od današnjeg Zagreba.
Dobronić smatra da je vlasništvo nad Medvedgradom od samih početaka bilo trojako: zagrebačkog biskupa, Kaptola i Bele IV.
Filip je svoj udio u izgradnji Medvedgrada obilježio titularom medvedgradske kapele koju je posvetio svojim nebeskim zaštitnicima . sv. Filipu i Jakovu.
Posljednja arheološka istraživanja, koja su se bavila proučavanjem i međusobnom usporedbom skulpturalne dekoracije u Spišu, Ocsi i Medvedgradu, proširila su područje patronata hercega Kolomana i kraljevske klesarske radionice.
Iako su rezultati tih istraživanja u skladu s tezom Nade Klaić, pitanje nastanka Medvedgrada nije u potpunosti razjašnjeno do današnjeg dana.