U ponedjeljak, 6. srpnja 2020. u 19 sati u Galeriji Kontrast (Kulturni centar – Narodno sveučilište Dubrava, Dubrava 51 a, Zagreb), uz poštivanje mjera stožera civilne zaštite, otvara se skupna izložba slika članova i prijatelja HDLU Zagreb ( https://hdlu-zagreb.hr/ ), pod nazivom ”Zagrebački ljetni likovni salon 2020 – Urbani zapisi”. Izložba će se moći pogledati do 21. srpnja 2020., ulaz je slobodan.
Izlažu: Vedran Bukovina, Darija Dolanski Majdak, Andreja Dujnić Žmirić, Suzana Gajdek, Krešimira Gojanović, Aida Hebib Raguž, Zlatko Isaković, Juraj Jonke, Vanda Jurković, Luka Koščak, Marija Kruljac, Valentina Marđetko, Rada Marković, Hrid Matić, Patricija Purgar, Laura Šarabok, Matej Škarica, Mladen Žunjić.
Zagrebački ljetni likovni salon 2020 – Urbani zapisi
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb četvrtu godinu zaredom organizira ”Zagrebački ljetni likovni salon”, koji se i ove godine održava u Galeriji Kontrast i sa temom ”Urbani zapisi” želi propitati osjećaje pripadnosti nekom gradu u kojem smo odrastali, ali isto tako i osjećaje otuđenosti. Revijalne izložbe u pravilu izbjegavaju teške teme, trebale bi nam probuditi lijepa sjećanja kroz urbane vedute koje otključavaju prizore iz mladosti, no ove godine zagrebački potres donio je i neke drugačije poglede kod jednog dijela autora, protkane dubokom nostalgijom, žalošću nad izgubljenom ljepotom, osjećajem samoće u gradu koji se smrznuo u vremenu kao na starim razglednicama.
Zidovi iza kojih su skriveni ljudi, mali prozori na starim, u nizu poredanim zgradama dotrajalih fasada donose nam prizvuk tajni, pomisao na ono što se iza zidova ne vidi kao izgubljeno vrijeme tihoga života u sjeni i starosti koja pritišće pleća u ozračju davnih uspomena. Ponegdje grad ostaje iza leđa žene, koja se sama zaputila prema novim prostranstvima u crvenoj haljini kao na slici Rade Marković i mi se tada ne pitamo kakav je bio taj grad rasplinut u plavičastoj pozadini, nego nas zanima čvrstina samotne figure u prvom planu, njezin prkos i krhkost istovremeno, spojeni u činu odlaska.
Grad kao tamno utočište na slikama Darije Dolanski Majdak i Marije Kruljac ispreda mnoge priče pod noćnim nebom, o vjeri i prolaznosti, samotnom kamenu koji se istovremeno urušava i oblikuje u protoku vremena, od materijalnog postaje duhovni simbol, mjesto na kraju nekog puta, kamo se odlazimo sakriti ili zaštititi. Gradski šetači na kiši na slici Laure Šarabok odašilju nam osjećaj distance, utonuli u svojim mislima, skrivenih lica promiču razlivenom ulicom. Ovo i jeste vrijeme distance, ovo proljeće globalne pandemije 2020., kada smo se udaljavali u tjeskobnim mislima, u nespokojnoj slutnji budućnosti. Ili smo sanjarili o dolazećim vremenima kada će sve to proći, a mi ćemo zagrliti ljubljena bića kad izađemo iz karantene, no taj trenutak nikad nije došao, jer nas je minulo iskustvo učinilo opreznima i zatvorenima u samo-očuvanju vlastitog prostora i granica.
Grad kao mjesto susreta i života ipak nam se ukazao na slikama Vedrana Bukovine, Patricije Purgar, Vande Jurković. Život koji vibrira na ulicama, sva ta vedrina ustreptale boje, šetači sa torbama i knjigom u ruci, parovi i biciklisti, dva mirna, a radoznala goluba……vizure mladosti koja u ritmu ulice traži nadahnuće trenutka, svjetlost i širinu. Suzana Gajdek i Mladen Žunjić prikazali su svoje gradove u kontrastnom koloritu, kroz koji se probijaju i duhovne poruke, poziv ka introspekciji i meditaciji, kada nas neki urbani motiv dotakne intimnim sjećanjem i povede nas u dubine bića, kroz protočne, a ipak promjenjive osjećaje, od strasne čežnje prema melankoliji, želji za smirajem u nekom sjenovitom kafiću uz baršunaste glasove jazz pjevačica. Ekspresije su to koje povezujemo i sa poezijom ili onom neuhvatljivom točkom budnosti, u zori između sna i jave.
Grad Juraja Jonkea nadrealan je, izrastao iz bijelih čaški cvjetova, bajkovit, sa skrivenim riznicama i potkrovljima, dok su Luka Koščak, Valentina Marđetko i Zlatko Isaković kroz osobni rukopis prikazali neke urbane motive u kojima se zgrade i tornjevi prostiru u daljini i zovu naš pogled da cjelovito obuhvati te složene kompozicije. Jutarnje i večernje izmaglice u djelima Andreje Dujnić Žmirić i Hrida Matića prate tok svjetlosti u vodi, obrise i sjene mosta, građevina, kupola, gdje arhitektonski oblici skladno uranjaju u prirodno okruženje. Aida Hebib Raguž se poigrala sa bjeličasto – sivkastim strukturama u kreiranju minimalističkih oblika koji asociraju na jedra brodica i galebova krila, dok je Matej Škarica sučelio detalje zgrada u perspektivi ispod sumračnog neba, kad se gradska vreva zgušnjava oko uličnih kafića i terasa.
Ležernost ritmova i zvukova, ponegdje kaotičnost u igri svjetla i tmine, sudaranju tonova, obline i oštrine, mala magnolija kao sjećanje i spomenik jednoj mladosti koja je bila pogažena u raznom ”trgovanju”, ljudi ponekad kao iz Štulićevih pjesama na Cvjetnom trgu 80-ih, opijeni ili izgubljeni u vremenu, dodiri generacija, naplavine dojmova. Kad odemo iz naših gradova sanjajući o boljim mjestima, u osjećaju srodnosti ili odbačenosti, sebe ipak uvijek nosimo sa sobom u slikama koje su pričale priče na gradskim ulicama, o danas povrijeđenom gradu Zagrebu narušene strukture, koji je pamtio i bolje dane, a baš zato ga možda i više volimo. Prave ljubavi uvijek u sebi nose prolaznost i ranjivost, hrabrost jednako kao i poniznost, struju života i vizija što plamte iza građevina, jer gradovi nisu samo od materije, nego su i zbirka sjećanja njihovih stanovnika.