Jedan od najtragičnijih, ali i najvažnijih, događaja u zagrebačkoj povijesti je svakako tatarsko pustošenje cijelog zagrebačkog područja koje se dugo godina poslije obnavljalo i podizalo. Ozbiljniji otpor Zagreba pred naletima Tatara nije bio moguć zbog lošeg odnosa i svađe ugarskih velikaša i njihovog neprijateljstva prema kralju, čime je i slabila kraljevska vlast, zbog čega Tatari lako prolaze ovim prostorima.
Da bi kralj ojačao svoj dosta oslabljeni položaj, kralj je oslonac tražio u građanskom staležu i utvrđenim gradovima, pa je tako na Gradecu podigao novu slobodnu kraljevsku općinu koja je kao takva bila neovisna od županijske vlasti.
Dokumentom Zlatna bula, iz 1242. godine, Gradecu je dodijelio povlastice i obvezao ga da mora izgraditi obrambene zidove kako bi mu mogao biti čvrsta uporišna točka – što za obranu, što za njegove političke ciljeve. Osnivanjem gradske općine kralj je pokrenuo oblikovanje građanskog staleža u srednjovjekovnom Zagrebu, kao i statusa obrtnika i trgovaca, koji imaju iznimno bitnu ulogu u gospodarskom životu države i grada.
Općina je novim povlasticama dobila status plemića – Gradec je postao novi feudalac u kraljevu taboru, a on je mogao vladati njegovim posjedima kako bi on htio.
Taj odnos kralja i srednjovjekovnog naselja posebno dolazi do izražaja u 15. stoljeću kada tadašnji kralj Žigmund za 14000 forinti zalaže Gradec zagrebačkom biskupu Eberhardu, kasnije braći Alben, te Rudolfu.