Počet ću novu kolumnu jednom simpatičnom situacijom, završiti manje simpatičnom. A obje su životne, vrlo svakodnevne. Po mišljenju nekih, kolumne nedostojne jer kao kolumne moraju biti o Todoriću, Donaldu Trumpu, Plenkiju i Berniju ili Kim Kardashian. E pa ovo će sad biti kolumna o Pan Pek pekarnici blizu Filozofskog (ne znam je li još spada pod Ulicu Ivana Lučića). Točnije, o teti koja tamo radi.
Nije Pan Pek najfinija pekara u Zagrebu, da se razumijemo. Ali idem tamo, barem tri puta tjedno, zbog tete koja radi. Kad si mrtav između dva predavanja, a teta ti dođe i kaže: ”Nemoj od sira, nije svježe. Uzmi višnju, tek je pečena.” , tada znaš da svijet ipak nije toliko koma.
Kad je ujutro prije faksa pitam jogurt, ona obično prigovori: ”Ubaci u njega nešto slatko. Ne valja samo kiselo ovako rano. Dobit ćeš gastritis.”
Nekidan me zaustavila da me napomene da imaju aplikaciju za popuste: ”Nije meni do aplikacija, ali od ovoga štediš pare. Dođeš često, isplatit će ti se.”
Predivan mi je osjećaj da netko ipak mari, mari bez posebnog razloga. Nekome je stalo, dok bi komotno mogao otući svoju osmosatnu i nelaku smjenu bez zrnca empatije, a plaća bi mu ostala potpuno ista. Ne dobije povišicu na osmijehe i lijepe riječi. Iako, da je svijet drugačije mjesto, dobila bi je. Dakle, u svijetu Trumpova, Kimova i ostalih … budi kao teta iz Pan Peka. Toga nam nedostaje, toga nam krvnički nedostaje.
Manje simpatična situacija dogodila mi se s poznanicama na kavi, u pauzi od predavanja. Nakon tete iz Pan Peka… jer svijet nije od duga, jednoroga i šljokica.
Dok sam ja tako u miru i spokoju grickala svoje povrtno pecivo puno zlih ugljikohidrata, poznanica je osjetila potrebu da prokomentira moju stvaralačku energiju: ”Ja ne shvaćam ove tvoje kolumne. Da hoćeš, mogla bi biti kao Andrea Andrassy. Ovako samo trošiš vrijeme, a ništa. Ništa sponzori, ništa ljudi koji te prate, ništa veliki događaji.”
Iako nemam problema s kritikama, posebice zdravorazumskim i konstruktivnim…ovo je bilo kao… guranje nosa u tuđa posla, čišćenje tuđih ćoša?
Well, ne mogu biti Andrea Andrassy. Bilo bi lijepo, ali ne mogu. Prvenstveno zato što je ona jedna duhovita cura, komičarka. A mene je mama rodila bez nekog velikog smisla za humor. Ja se ne znam šaliti, a i kad se šalim onda su to neke čudne fore, ljudi ih ponekad procesuiraju sve do trenutka kad postane neugodno pa se smiju radi reda.
Druga stvar (i bitnija od toga što nemam Andrein smisao za humor) je da mi je dovoljno zabavno biti Ivana Granić. Stvarno, nije mi loše. Pišem o stvarima koje ja volim, koje ja proživim i doživim. Uz svoju filozofiju koja jasno kaže da misli imaju energiju. Ako ističemo pozitivno, možda i ono negativno okrene na bolje.
Eto, volim biti ja. Volite i vi. Što god vam o tome rekli ili mislili. Sve druge osobe su… već zauzete?
P.S. Prije završetka kolumne zaboravite na poznanicu. Zapamtite tetu iz Pan Peka. Glavni dio ove priče je ipak ona i topli osmijeh uz toplo pecivo.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.