Nakon što sam napisala tekst, shvatila sam da mi naslov zvuči kao najava subotnje špice. Ako ste i vi to pomislili pa kliknuli, nema veze, ostanite i pročitajte. Zanimljivo je, časna riječ.
Moja prva sjećanja na spomen Zrinjevca sežu negdje u osnovnu školu, na sat povijesti. Profesor hoda gore – dolje i neumorno priča o Šubićima i Zrinskima, najavljuje i potencijalni odlazak na operu u splitski HNK. Zanimala me ta priča. Potpiruje maštu, i to ne samo moju. Potpirila je maštu mnogih. Kada bi se na mjesto sakupilo sve što se o Zrinskima pisalo, Zrinjevac bi vjerojatno bio premalen. Zaključak sata bio je: ”Ima jedan lijep trg u Zagrebu, nazvan je upravo po Nikoli. Nekad su se na tom trgu valjale svinje.” I tada je zvonilo. Profesor nikada nije dovršio misao, a ja sam se pitala zašto su čovjeku koji je bio tako važan počast odali nazivajući po njemu mjesto na kojem su se, ni manje ni više, valjale svinje.
Zaboravila sam na sat povijesti, a mnogo godina poslije prvi put posjetila Zrinjevac. ”Pa ovo je to mjesto gdje su se valjale svinje.” – rekla sam, pomalo preglasno. Zapravo, dovoljno preglasno da me nekoliko ljudi pogleda s krajnjim čuđenjem. U tih desetak godina koje stoje između sata povijesti i posjeta Zrinjevcu, otkrila sam Google. Odmah sam provjerila informaciju. Da, na Zrinjevcu su se održavali stočni sajmovi. Teško zamislivo? I meni.
Zrinjevac, kojeg danas s divljenjem gledam barem jednom tjedno, pretvorio se u zeleno srce grada. A na njemu se odaje počast brojnim velikanima. Bacila sam oko na poprsja postavljena na jednom od rubova parka. Iako često imam komentar na kipove uokolo (Npr. Nisam sigurna da je Stjepan Radić zadovoljan svojim debeljuškastim kipom u blizini Trga bana Josipa Jelačića.), na ekipu sa Zrinjevca nemam primjedbu.
Sviđa mi se to što su prestari i prekultni da bi bili kontroverzni. Sviđa mi se što nisu neki sirovi junaci, već junaci s pričom. Nije da znam puno o njima, ali ono što znam su lijepe sitnice. Većinu sam ih prvo upoznala književne junake, a tek onda kao povijesne junake. Ali to dvoje je povezano. Štoviše, neodvojivo je. Između ostalih, tamo se nalaze Julije Klović, hrvatski minijaturist i jedan od posljednjih velikana klasične minijature, te Ivan Kukuljević Sakcinski, onaj koji je prvi progovorio hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru. Ne stanu njihove zasluge u ovih mojih nekoliko redaka.
Ipak, Ivan Mažuranić mi je daleko najdraži. Mislim da je svoje mjesto zaslužio. Lijepo je da se ne nalazi samo na novčanici od 100 kuna. Zadužio nas je vjerojatno politički, vojno… U to se ne razumijem mnogo, ali znam da je nadopunio Osmana, ispisao je te dvije rupe u srcu Gundulićeva djela, djela na kojem smo podigli našu literarnu povijest. Za slučaj da vam se to čini malo, mislim da je Smrt Smail-age Čengića još uvijek u lektiri. I ne mislim da će se tako brzo iseliti. A sjećate li se dobroćudnog šegrta Hlapića? Mažuranić je očito imao i nadarene potomke jer je za tog malog šegrtića koji nam je uveselio djetinjstvo ”kriva” upravo njegova unuka Ivana.
Stigli smo do kraja. Ostanite mi veseli kao ptica, hrabri kao Kraljević Marko, mudri kao knjiga, a dobri kao sunce. Nadam se da vas ove usporedbe podsjećaju na nešto. I da vam izmame osmijeh. Meni jesu!
P.S. – Zaboravila sam napomenuti da se priča da je upravo Ivan Mažuranić osmislio riječ sladoled. Nisam još provjerila, ali ako je to istina – onda zaslužuje još jedan ogromni spomenik.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.