Ja sam kavopija par ekselans, što se kaže. Bez crnog napitka ne pričam, ne mislim i ne kročim u dan. Jedini put kad sam otišla van bez kave umalo sam se onesvjestila u tramvaju. Naravno, doručkujem istovremeno, zobene pahuljice sa svim živim (i smrznutim) voćem, da ne mislite da promoviram samo ovisnost o kofeinu.
Kao konzument kave koji Francku, Nescaffeu i sličnima ostavi mjesečno jedan oveći dio skromnog studentskog budžeta, imam … visoka očekivanja? Ne previsoka. Ali, ako već pijem kavu vani, hoću: kavu kakvu sam naručila (nije svejedno kakvo je mlijeko), dobar okus, pristojnu šalicu (bez tuđeg ruža na njoj), ugodan ambijent te nasmijanog i ljubaznog konobara.
Najkritičnija stavka je zapravo ovaj dio s konobarima. Naletim na jednog nasmijanog i ljubaznog valjda svake prijestupne. Znam, posao nije lagan, hodala sam i ja u tim cipelama. Ljudi su naporni, šefovi znaju biti teški, smjene duge, aparat na aparatima. Ali ipak – gosti su ti koji ti daju plaću. I baš tvoj osmijeh ih može natjerati da zaborave da si pogriješio mlijeko, da stol ne blista od čistoće i da je kava previše vodna. Može, kaže ti žena koja je učila raditi kavu, na svojim greškama, više od petnaest dana. U međuvremenu je stvar rješavala šarmom, većinom. Nikad agresijom prema gostima. Jer nije način…
O iskustvu koje me natjeralo da napišem ovu crticu radije ne bih u detalje. Ali nedavno, jedne nedjelje večer, izašla sam sa zaručnikom i prijateljima do jednog od ”najboljih mjesta u gradu”. Dočekao nas je konobar koji nam prvo nije dao sjesti na mjesto koje ”čuva za prijatelje”, a onda nam je naprasito priopćio da slijedi privatni party te da je najbolje da odemo. Ne, nismo vidjeli privatnu zabavu, vidjeli smo ljude koji piju kavu, vino… Baš kao što smo i mi htjeli. Ali … mislim da mu dvije studentice i njihovi dečki nisu izgledali dovoljno… elitno? Da, ne uklapaš se u kalup idealnog posjetitelja, idi van, ostavi mjesto za punije džepove. Možda vama ne zvuči strašno, ali meni je dovoljno da više nogom ne kročim tamo. Unatoč umobolno dobroj kavi.
A sad promjena perspektive. Ima jedno novo mjesto na kojem sam našla sve što od kave tražim. Zove se Quahwa, nalazi se u Teslinoj. Ambijent je predivan, blago postindustrijski štih, a opet dovoljno vintage. Baš po mom ukusu. Konobari rade punom parom, ali ne gube šarm i ljubaznost. Obrađuju kavu pred tobom i pritom izgledaju kao da se dobro zabavljaju. A kava… komad Raja, subotom jutro, malo dalje od prenapučene špice za koju nikad neću biti dovoljno dobro odjevena. Za Quahwu sam baš taman. Već njušim svoje omiljeno kavomjesto za ovu godinu. Za jednu top listu koju vam spremam. Do tada, lijep pozdrav, odite u Quahwu!
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.