Nove Zagrebulje: Muzej iluzija kao povoljno vježbanje života

Popis mjesta koje tek moram posjetiti predugačak je, ali nedavno sam posjetila jedan muzej koji je dugo njime prednjačio – Muzej iluzija. Zašto od svih baš taj, pitate se?  Volim posjećivati muzeje, i oni su besmrtnost unatraške, ali još više volim sve oblike popularizacije umjetnosti. Pravo da se umjetnošću liječimo od života pripada svima. Malograđanski kompleks o umjetnosti za elite koje ju ”tumače na ispravan način” odavno je trebao nestati s lica zemlje. Živjeli bismo tada u jednom boljem svijetu, sigurna sam.  Eto, zato sam se zakačila na ovaj muzej, sluteći da je to mjesto koje savršeno neutralizira težinu riječi muzej i čini umjetnost dinamičnom, živom i bliskom.

Moje sumnje su se potvrdile. Muzej iluzija idealno je mjesto da dovedete vaše petogodišnje dijete i pokažete mu stvari koje će impresionirati i zaokupiti taj maleni um, ali i idealno mjesto za izlazak s vašim dečkom, curom, ocem, djedom… Tamo im možete pokazati kako umjetnost nisu samo mrtvi faraoni i sfinge, monumentalne statue i šarene slike koje je teško shvatiti. Umjetnost se iz apstraktnog koncepta pretače u nešto stvarno. Dakle, rušenje predrasuda može započeti upravo na ovom mjestu.

No, dobro, ne pišem ovaj članak da bih vas uvjerila da iz ovih stopa krenete u muzej s uzvišenim ciljem da spasite ideju umjetnosti. Pišem da vam kažem što sam ja naučila tamo. U muzeju postoji cijeli niz neobičnih soba i eksponata koje se igraju vašom percepcijom – soba koja vam poremeti ravnotežu, soba u kojoj se vaša slika umnaža milijun puta, soba koja se igra s vašom visinom, a ne zaostaje ni slika vaše širine.

A pouka je jedna: Sve je relativno, promjenjivo, fleksibilno. I vaše oči nipošto ne bi trebale biti jedino mjerilo kako lijepog, tako i normalnog. U vremenu u kojem časopisi, televizija, internet i javno mnijenje, daleki nam svijet ekskluzivne mode i težnje za savršenom ljepotom diktiraju sliku idealnog ženskog (i/ili muškog) tijela, u kojem se ideje lijepog i privlačnog samo nameću, guraju nam se pod nos – muzej iluzija pravo je mjesto da vas podsjeti da ste vi, da smo mi, jedina mjera. Ne, ne mjeriti očima – mjeriti mozgom i srcem. Jer u Muzeju ćete se uvjeriti kako su oči pomalo blesava stvarčica koju je tako lako ”preveslati”.

Popnete se malo više na kosinu, vaša prijateljica ostaje u nižem. Eto, toliko treba da slika prikaže golemog vas i sitnu nju. Perspektiva, kut slikanja, a onda i varljivo oko kamere. Sjetit ću se ove projekcije svaki put prije nego što s mobitela izbrišem divnu uspomenu jer se optužujem kako na njoj izgledam kao div (što sa mojih 178 centimetara nije teško postići). S obzirom da je jedna takva misao uzrok cijele unutarnje borbe s potencijalnim kompleksom, hvala ti, Muzeju iluzija, što ćeš mi ubuduće uštedjeti gomilu živaca.

Druga važna lekcija bila je soba s ogledalima. Milijun puta – vi. U svim oblicima, iz svih kutova – samo vaša slika. Osim što je ovo pravo mjesto za sve narcise svijeta, pravo je mjesto i za sve one koji se pomalo srame svoje vanjštine koju procjenjuju neuglednom. U odnosu na koga ili što? Nevažno. 5 minuta u ovoj sobi može vas izložiti suočavanju sa samim sobom i svojih izgledom. I pokušajte onda tražiti lijepe stvari na sebi. Ono što volite. Ja, primjerice, nisam ni znala koliko mi je narasla kosa! A iznenađenje je bilo ugodno.

Treća stvar su same foto-iluzije. Slike posložene po muzeju i brojni varljivi predmeti. Vidite jedno, a čim priđete bliže čeka vas posve druga slika. Oči su varljive i lažu vas, a mozak igra vlastitu igru. Tijelo vas više ne sluša, više niste tijelo, morate se poslužiti vlastitom unutrašnjošću da biste riješili misterije pred vama. Zaboravite, dakle, na oči, na medije i vaše slike. Ostaje samo jedna rečenica Malog princa: Samo se srcem (ili mozgom, čim god) dobro vidi.

Izazovite sami sebe, Muzej iluzija  vas čeka, da vam pokaže kako vježbanje života ne mora biti skupo i bolno.

Fotografije: Ivana Granić


O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.


Druge objave

Ludbreg na križanju Drave i Bednje: dvorac Batthyány, relikvija Krvi Kristove i legenda o središtu svijeta

Ludbreg je grad u Varaždinskoj županiji koji se sastoji...

Grad Pag: stara jezgra poznata po soli i paškoj čipki

Grad Pag, položen na istoimenom otoku u sjevernom dijelu...

Završje: pregled mjesta, povijesti i lokalnih posebnosti

Završje, položeno u sjeverozapadnom dijelu Istre, jedno je od...

Buje na Bujskom brdu: od Parenzanske stanice i Vinograda do granice s Italijom

Buje su grad u zapadnoj Hrvatskoj u Istarskoj županiji;...

Pročitajte i ovo:

Zanimljiva legenda o tome kako je okončan dugi i teški Stogodišnji hrvatsko-turski rat

Cijeli slobodni teritorij Hrvatske i Slavonije, sredinom 16. stoljeća, bio je u konstantnoj opasnosti od prodora Turaka, kao i Zagreb, pa se Hrvatski sabor...

Kada stranci počinju naseljavati Gradec?

Općina Gradec, kao i podgrađe podno gradečkog brežuljka, počinje se nastanjivati nakon izdavanja Zlatne bule 1242. godine kojom je kralj Bela IV građanima dodijelio...

Nevidljivi dijelovi zagrebačke povijesti koji polako nestaju

Zagrebačkim ulicama često prolazimo brzim korakom. Žurimo, stalno negdje žurimo. S posla, na posao, s treninga, na trening, s kave, na kavu, s jednog...