Popis mjesta koje tek moram posjetiti predugačak je, ali nedavno sam posjetila jedan muzej koji je dugo njime prednjačio – Muzej iluzija. Zašto od svih baš taj, pitate se? Volim posjećivati muzeje, i oni su besmrtnost unatraške, ali još više volim sve oblike popularizacije umjetnosti. Pravo da se umjetnošću liječimo od života pripada svima. Malograđanski kompleks o umjetnosti za elite koje ju ”tumače na ispravan način” odavno je trebao nestati s lica zemlje. Živjeli bismo tada u jednom boljem svijetu, sigurna sam. Eto, zato sam se zakačila na ovaj muzej, sluteći da je to mjesto koje savršeno neutralizira težinu riječi muzej i čini umjetnost dinamičnom, živom i bliskom.
Moje sumnje su se potvrdile. Muzej iluzija idealno je mjesto da dovedete vaše petogodišnje dijete i pokažete mu stvari koje će impresionirati i zaokupiti taj maleni um, ali i idealno mjesto za izlazak s vašim dečkom, curom, ocem, djedom… Tamo im možete pokazati kako umjetnost nisu samo mrtvi faraoni i sfinge, monumentalne statue i šarene slike koje je teško shvatiti. Umjetnost se iz apstraktnog koncepta pretače u nešto stvarno. Dakle, rušenje predrasuda može započeti upravo na ovom mjestu.
No, dobro, ne pišem ovaj članak da bih vas uvjerila da iz ovih stopa krenete u muzej s uzvišenim ciljem da spasite ideju umjetnosti. Pišem da vam kažem što sam ja naučila tamo. U muzeju postoji cijeli niz neobičnih soba i eksponata koje se igraju vašom percepcijom – soba koja vam poremeti ravnotežu, soba u kojoj se vaša slika umnaža milijun puta, soba koja se igra s vašom visinom, a ne zaostaje ni slika vaše širine.
A pouka je jedna: Sve je relativno, promjenjivo, fleksibilno. I vaše oči nipošto ne bi trebale biti jedino mjerilo kako lijepog, tako i normalnog. U vremenu u kojem časopisi, televizija, internet i javno mnijenje, daleki nam svijet ekskluzivne mode i težnje za savršenom ljepotom diktiraju sliku idealnog ženskog (i/ili muškog) tijela, u kojem se ideje lijepog i privlačnog samo nameću, guraju nam se pod nos – muzej iluzija pravo je mjesto da vas podsjeti da ste vi, da smo mi, jedina mjera. Ne, ne mjeriti očima – mjeriti mozgom i srcem. Jer u Muzeju ćete se uvjeriti kako su oči pomalo blesava stvarčica koju je tako lako ”preveslati”.
Popnete se malo više na kosinu, vaša prijateljica ostaje u nižem. Eto, toliko treba da slika prikaže golemog vas i sitnu nju. Perspektiva, kut slikanja, a onda i varljivo oko kamere. Sjetit ću se ove projekcije svaki put prije nego što s mobitela izbrišem divnu uspomenu jer se optužujem kako na njoj izgledam kao div (što sa mojih 178 centimetara nije teško postići). S obzirom da je jedna takva misao uzrok cijele unutarnje borbe s potencijalnim kompleksom, hvala ti, Muzeju iluzija, što ćeš mi ubuduće uštedjeti gomilu živaca.
Druga važna lekcija bila je soba s ogledalima. Milijun puta – vi. U svim oblicima, iz svih kutova – samo vaša slika. Osim što je ovo pravo mjesto za sve narcise svijeta, pravo je mjesto i za sve one koji se pomalo srame svoje vanjštine koju procjenjuju neuglednom. U odnosu na koga ili što? Nevažno. 5 minuta u ovoj sobi može vas izložiti suočavanju sa samim sobom i svojih izgledom. I pokušajte onda tražiti lijepe stvari na sebi. Ono što volite. Ja, primjerice, nisam ni znala koliko mi je narasla kosa! A iznenađenje je bilo ugodno.
Treća stvar su same foto-iluzije. Slike posložene po muzeju i brojni varljivi predmeti. Vidite jedno, a čim priđete bliže čeka vas posve druga slika. Oči su varljive i lažu vas, a mozak igra vlastitu igru. Tijelo vas više ne sluša, više niste tijelo, morate se poslužiti vlastitom unutrašnjošću da biste riješili misterije pred vama. Zaboravite, dakle, na oči, na medije i vaše slike. Ostaje samo jedna rečenica Malog princa: Samo se srcem (ili mozgom, čim god) dobro vidi.
Izazovite sami sebe, Muzej iluzija vas čeka, da vam pokaže kako vježbanje života ne mora biti skupo i bolno.
Fotografije: Ivana Granić
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.