Vidjela sam, a znam da ste i vi vidjeli, predivni mural koji je ukrasio zid kuće na Dolcu. I nikad mi ništa nije zarobilo srce, um i maštu tako brzo. Za one koji još ne znaju, riječ je o reprodukciji slike Moje gnijezdo Vlahe Bukovca, a mural je izradio umjetnik i novinar Julien de Casabianca. Pomislila sam odmah kako je to jedna od stvari koja neće izazvati polemiku, koja će se uvući pod kožu, koja će prionuti uz Dolac tako jako da se nitko neće sjećati kako je plac izgledao prije. Nije riječ o milijunima kuna, ne oduzima vrijeme, hranu i posao, nije na putu tramvajima… Zašto bi onda ikome smetala? Može nam donijeti samo umjetničku i iskustvenu dobit. Naivno pomislih.
Nisam mislila da će biti problema u recepciji. Kažem recepciji jer, da se odmah razumijemo, smatram taj mural izuzetno umjetnički vrijednim. Da, nismo u srednjem vijeku pa da jedan umjetnik pokriva sve grane umjetnosti. Slikanje i slike nisu moje polje. Ja znam samo s riječima i umjetnošću riječi. S kistom, sjećam se, moj zadnji domet je kućica na livadi u trećem osnovne. Ali ipak, umjetnost ima svoj sistem kodova, a i ja kao čovjek imam svoj sistem kodova. Pa da zaključim – meni je umjetničko djelo. I pomislih kako je svima. I usudim se prokomentirati svoje oduševljenje među kolegama. Da, većina se složila.
– Sviđa mi se ideja da će sad i bakica s placa znati nešto o Vlahi. Popularizacija umjetnosti jedini je način opstanka umjetnosti. Sviđa mi se pomisao da je će se turisti zapitati tko je to na slici, čija je, zašto stoji baš tu. Sviđa mi se da će neka mala djevojčica potezati majku za rukav i pitati je bezbroj pitanja. – zaključila je kolegica nastavnica. I složila sam se s njom iz dna srca.
– Pa da. Umjetnost nije za elite. Ta se vremena, srećom, ostala negdje daleko, među palačama i te su greške isprane krvlju u ratovima. Umjetnost je tu da nas liječi od života, sve nas, bez iznimke. Da se sklonimo u nju kad je teško, kad peče i boli, kad se nigdje drugo ne možemo uteći. – dodala sam, prilično oduševljena terapijskim učincima umjetnosti. I ne pričam ja bajke. Na svojoj koži sam odavno osjetila što pričam.
– Ja ne mogu više smisliti te murale, burale ili što već. Gdje su ulja i platna? Sve se mijenja i nagrđuje. Evo, čekam da mi oko Bana nikne novi Trevi. Evo, čekam da kralj Tomislav postane zlatan. Evo, čekam da Zagorku obuku u pomodnu haljinu. Prava je umjetnost mrtva, eto. A ovaj lik je samo precrtao Vlahu Bukovca. I ja bih se sad trebao oduševiti. – kolegi se nije svidio razgovor koji je išao u vrlo pozitivnom tonu. Opasno se nakostrušio i bio spreman da se obruši na nas u novom naletu bijesa i negativnosti. Očekivao je da ćemo polemizirati, ali je smetnuo s uma da ja raspravljam samo kad se ima što raspraviti. Dakle, ja ništa, on duboki uzdah.
Začudo, nisam osjetila potrebu da se borim. Nisam osjetila potrebu da se branim, da branim mural ili francuskog umjetnika. A živa je istina da nisam strpljiva žena i sama sam se sebi čudila zašto mu ne želim iskopati oči zbog zatucanosti. Bila sam se opasno zabrinula za sebe i, tek sad kad sam kao iz vuklana izbacila ovaj tekst, osjećam da sam na miru sama sa sobom.
Da, devastacija gradskih prostora i ružni tekstovi po zidovima koje možemo vidjeti po gradu nisu nikakva umjetnost. Dapače, uzrok su frustracija i nemoći pred tamnim stranama grada. Ali! Ali treba ih razlikovati od umjetnosti i umjetničke adaptacije. Neću zadirati dublje u teoriju, ali ću nadodati: Obogaćuje nas ono čemu dopustimo da nas obogati. Živio mural, moje vidno polje je značajno bogatije.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.