Nedjelja je moj dan za putešvestije. Put pod noge. Pardon, put pod tramvaj. Moj krug je uvijek isti, a u njemu uvijek nađem nešto novo. Krećem od Bana, do Katedrale, Opatovine, na Gradec i na Stross. To je moja ruta za opuštanje i za maštanje. Mašta mi poludi, svaki put na drugom mjestu.
U nedjelju je eksplodirala na Opatovini, u blizini kuće Antuna Gustava Matoša. Srela sam putem neke neobične oblake. Ovakve:
Tada sam saznala da je to moj novi članak. Nastao je dok sam se skotrljala do Dolca.
Ovi oblaci, čudna gomila bijele tvari, objasnili su mnogo toga. I više mi nitko ne može reći da je oblak samo ona tvorevina o kojoj se uči u školi, pod satom biologije i kemije. Tamo su nam rekli puste laži, osiromašili nas za sve slike oblaka koje smo čitali u pjesmama, gledali u crtićima… Tamo su oblake kastrirali, a mi smo ostali bez krila. To je ono što ja ne opraštam našem školstvu. Očerupaju krila mašte pero po pero.
Rekli su nam da su oblaci nijemi. Laž! Ako ih poslušate, ispričaju mnogo toga. O vama samima.
Rekli su nam da su uglavnom puni neke tamo beznačajne vode koja prijeti da će nas politi, dobit ćemo upalu pluća i umrijeti. Ne biste vjerovali, učinilo mi se da su životom puniji od mnogih ljudi koje znam. Zaboravili su onaj velecitirani tekst o plesu na kiši.
Sigurno se pitate što ja bulaznim i na čemu sam. Ni na čemu, časnih mi slova. Naime, u isto vrijeme kad sam ja fotografirala ovo sablasno i prekrasno nebo nad Opatovinom, moji prijatelji iz Splita objavljivali su slike duga koja su iznikla posred grada i iznad mora nakon oluje. Nisam im zavidjela. Prvi put sam ostala čista od bola koji bi svaki put izazvalo sjećanje na splitske krajolike i ulice koje toliko volim. Ostala sam čista od mora i od kamena koji su mi svaki put oplakivali i pilali srce u isto vrijeme.
Spoznala sam da je nebo iznad Zagreba, ovo borbeno nebo, ipak više Ivana, ipak više ja. Jer ja… nisam ja baš ova duga i sjaj. Da barem jesam. Da jesam, pisala bih vam o nekom koncertu, članak pun lakih riječi i lakih nota. Da jesam, možda ne bih ni pisala jer bi mi ispiti bili dosta i previše za pisanje. Da jesam, da jesam, tko zna…
Ja sam teška. Kao što kaže moja bolja polovica: Ako su druge cure kava sa šlagom, ti si sarma. Karakterčina s kojom se ponekad i sama ne znam nositi. Ja sam malo više mrak, mrak koji supostoji sa svjetlom u meni. I svaki dan vode sto ratova, u glavi, na jeziku i na rukama. Ja sam točno ovo nebo koje ste vidjeli na slici. I, priznajem, za ovo je nebo bolje da je u Zagrebu, samo svoje i ničije drugo.
Sreća je što je u nedjelju plavo izvojevalo svoju bitku. Plavo je pobjedilo. Ovo maleno, sitno plavo je odgurnulo sav mrak koji se krio u oblacima. Tako i u meni pobjedi plavo. Jednako krhko, dobije boj, okrene vodu na svoj mlin. Život je, ljudi, danas baš lijep.
Želim vam, ljudi, da plavo u vama i nad nama pobjedi, da pronađete sebe i svoje oblake, ovako negdje, usput…
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.