Zlatnom bulom, 1242. godine, Zagreb je dobio brojne povlastice, a tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovarala je današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem. Kazne za zločine, što lakše što teže, bile su često okrutne, pa tako ni osuđenici za krađe nisu bili pošteđeni.
Osim kazni za razbojništva, ubojstva, pa čak i psovke i klevete, postojale su i kazne za djela u sklopu kojih je oštećena gradska uprava ili država. Pod takva djela se obično priznavalo krivotvorenje gradskog pečata (kazna je bila spaljivanje na lomači). Jednom su prilikom spalili i gradskog bilježnika jer su kod njega pronašli čak tri krivotvorena pečata koje je koristio za krivotvorenje gruntovne isprave.
Niti ovaj segment kriminala nije bio pošteđen teških presuda, tako da se za pronevjeru i krađu gradskih isprava i krivotvorenje osuđivalo na smrt, ali i na gubitak imetka.
Kockanje nije bilo dopušteno u srednjovjekovnom Gradecu, tako da su i za to djelo bile određene visoke kazne – poput protjerivanja iz grada.
S obzirom na maštovitost prilikom izricanja kazni za sva zlodjela u srednjovjekovnom Gradecu, ne iznenađuje činjenica da je sud u to vrijeme dosta rijetko izricao kazne zatvora – češće su to bili progoni iz grada. Iako, sam boravak u zatvoru u to vrijeme je bio zaseban oblik mučenja. Tamnice su se nalazile u kulama gradskih zidova, te su bile mračne i hladne, a zatvorenici su često patili zbog gladi i žeđi, a teško je i zamisliti kakav je boravak u tamnici bio za vrijeme zimskih mjeseci.
Jedna od popularnih kazni je bio izgon iz grada. Kada uzmemo u obzir razne tehnike mučenja, ta kazna uopće ne zvuči tako strašno, no i ona je nosila svoje probleme. Osuđenici bi obično, prije samog protjerivanja i grada, bili šibani i skinuti do gola. Protjerivanje iz grada bi nosio dosta toga lošeg za protjeranog, poput gubitka građanskih prava te nedostatka osobne sigurnosti. Izvan gradskih zidina, protjerani bi bio u konstantnoj opasnosti od feudalaca, vlastelina i razbojnika.
U srednjem vijeku bio je običaj da se u određene dane u godini, u pojedinim gradovima i mjestima, moraju vladati potpuni mir i sloboda za svakoga. To vrijeme je zvano Božji mir, ili Treuge Dei. Tih se dana posebno pazilo na to da nitko ne počini kakvo zlo, a prekršitelji u tom periodu bi se kažnjavali dvostruko većom kazne od uobičajene. U Zagrebu je Božji mir vladao za vrijeme velikih sajmova: o Markovu, Margaretinu i Stjepanovu.
