Ponedjeljak, 7 listopada, 2024

Najmanji slobodni teritorij u povijesti Hrvatske: Status i položaj Zagreba kao glavnog grada

Na samom početku 17. stoljeća, Zagreb i Hrvatska su osjećali posljedice rata između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva, a kada se rat završava – Žitvanskim mirom 1606. godine – javlja se težnja Habsburgovaca za centraliziranom apsolutističkom vlasti u svim zemljama, što nije bilo ništa neuobičajeno u ono vrijeme. Želja Habsburgovaca je da se stvori činovnička država s centralnim urednima u Beču u kojoj će kralj biti apsolutni vladar.

Namjere Beča da Hrvatsku učini austrijskom provincijom vidjele su se i u Varšavskom miru potpisanom 1664. godine, kao i u ponižavanju hrvatskog plemstva koje je bilo nositelj hrvatskog života, a posebno u okolnostima nakon neuspješne zrinsko-frankopanske urote. Hrvatski staleži su se čvrsto protivili centralističkim i apsolutističkim težnjama Habsburgovaca, kao što su se i purgeri u općinskoj vijećnici na Gradecu borili za stare povlastice iz Zlatne bule. S jedne strane Hrvatskoj je prijetila težnja Habsburgovaca za apsolutističkim načinom vladanja, s druge strane su bili – Turci.

Zbog svega navedenog, Hrvatska se za vrijeme cijelog 17. stoljeća morala držati svojih skučenih granica, a veličina granica se povezuje s tzv. ostacima ostataka s kraja 16. stoljeća, pred kraj Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. 

Hrvatska je zauzimala oko 18.200 kilometara kvadratnih, a granica prema Turskoj je išla nešto dalje od linije Pitomača-Rača-Moslavina, dok je na jugu granica bila ispod Siska, Petrinje i Karlovca, te jugozapadno prema moru. Hrvatska je na zapadu imala granicu na Kupi i Sutli, a Drava i Mura su bile granice na sjeveru – s Mađarskom.

Zanimljivo je da je Zagreb – glavni grad Hrvatske – bio na svega 50-ak kilometara od turske granice na jugoistoku, a od istočne granice je bio udaljen 70-ak kilometara. To su bili obrisi hrvatske granice za vrijeme 17. stoljeća.

Zagreb je bio glavni grad Hrvatske, iznimno malih dimenzija i blizu granice, ali je bio sjedište vrhovne staleške uprave, sabora i biskupa, a za vrijeme ratovanja s Turcima bio je i važna postaja za kurirsku vezu između središnjih vojnih vlasti u Beču s karlovačkom i sisačkom utvrdom na granici.

Zagreb je, osim političkog i vojnog položaja, bio i središte svih zbivanja u tadašnjoj Hrvatskoj, a bio je i u središtu sukoba: s jedne strane želja za centralnom apsolutističkom vlašću iz Beča, s druge strane hrvatski staleži koji su se oštro protivili toj ideji

Dakako, u Zagrebu se jako osjećala i blizina turske granice i neprestana opasnost od turskih provala, te potreba za pomicanjem granice prema istoku i oslobađanje oduzetih posjeda.

Slične objave