U srednjem vijeku, kada Hrvati ulaze u personalnu uniju s Mađarima, pa sve do kraja 14. stoljeća, u prometu je bio hrvatski autohtoni novac koji se isto tako i kovao u Hrvatskoj. Kada se početkom 12. stoljeća priznaje unija s Ugarskom, Hrvati zadržavaju svoju samostalnost i u financijskim poslovima, kao i pravo kovanja vlastitog novca. Hrvati su se čvrsto borili za to da zadrže svoj novac i da ne dopuste probijanje mađarskog novca na hrvatski teritorij.
Hrvatski novac je bio rađen od srebra, a kovali su ga banovi – po čemu dobiva ime banovci, a pojavljuju se i nazivi poput križanec i kunovina (po križu i kuni koji su bili utisnuti na reversu i aversu tog novca).
Novac, tj. banovci su se kovali i po nalogu slavonskog hercega, ali i samog kralja, što je bilo naznačeno u natpisu koji se nalazio na rubu srebrnjaka – MONETA REGIS P. SCLAVONIA, MONETA DUCIS P. SCLAVONIA ili MONETA BANI P. SCLAVONIA, u prijevodu KRALJEV, HERCEGOV ili BANOV NOVAC ZA SLAVONIJU.
Vrijednost hrvatskog novca, koji se koristio i na zagrebačkom tržištu, dosta je ovisila o kakvoći srebra. Banovci su se kovali od srebra s kojim se miješala veća ili manja količina bakra. Kao jamstvo za kakvoću novca, kovničari su morali utiskivati žig u novac kako bi se znalo tko ga je i kada kovao. Redovito se provjeravala i težina jer je svaki dinar morao težiti jedan gram, a na tržištu se znalo pojaviti i krivotvorenog novca.
Ban je imao pod nadzorom kovnicu, a pod banom je bio monetar, koji je jamčio za zakonitu težinu i vrijednost novca, te je bio odgovoran izravno banu.
Najviše je bilo kovnica banskih srebrnjaka, a najstarija poznata je bila u Pakracu koja je 1260. godine premještena prvo u zagrebački Donji, a kasnije na Gornji grad – Gradec. U toj su kovnici banovi kovali novac od sredine 13. do kraja 14. stoljeća, a zvali su se zagrebački i gradečki dinari. Ti dinari su se kovali od Martinja do Nove godine, nakon čega bi se izlagali na javnim mjestima, te prodavali i uz odbitke zamjenjivali za stari novac koji bi prestao vrijediti te bi bio povučen iz opticaja.
Zagrebačka kovnica se znala iznajmljivati zakupcima koji su dobivali svu zaradu od zamjene starog za novi novac, a za to su banu plaćali paušali iznos od 300 maraka srebra.
Nešto kasnije, sredinom 14. stoljeća, Ljudevit I želi u Hrvatsku uvesti mađarski novac, na što se hrvatsko plemstvo, gradovi te gradski zastupnici poprilično bune jer su vidjeli da bi im tako nešto moglo jako naštetiti. Kada je uvidio da bi se mogla dogoditi pobuna, kralj Ljudevit I odustaje od tog nauma, ali nakon njegove smrti, kraljica Marija ipak provodi tu odluku.
Naime, kraljica Marija je prema savjetu mađarskih velikaša za sve zemlje, koje su bile pod ugarskom krunom, uvela jednak novac, nakon čega u zagrebačkoj kovnici prestaje kovanje srebrnih banovaca a započinje kovanje mađarskog novca.