U trgovačkom i obrtničkom svijetu srednjovjekovnog Zagreba, postojala su i određena pravila koja su se morala poštivati, a dio tih pravila išao je u smjeru određenih davanja prema općini Gradec, Kaptolu, pa i kralju. Plaćanje tih mitničkih i placovinskih pristojbi bio je važan dio srednjovjekovnih gradova. No, kako na tom području nije bilo dovoljno jake središnje vlasti koja bi bila autoritet, nije bilo određene sigurnosti i zakonitosti, te je vladao nered, ali i nepravda.
Jedan od razloga što su se vodile dugogodišnje borbe između Kaptola i Gradeca je svakako pitanje mitnice i placovine koje je Kaptol naplaćivao na cijelom zagrebačkom prostoru, čime je Gradecu uzimao dobar dio prihoda. Ništa nije značilo ni kad je Gradec 1242. godine bio proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Kaptol je placovinu naplaćivao i od samih gradečkih građana, pa i onda kada su robu prodavali na vlastitom trgu, što su građani, ali i gradski oci smatrali velikom nepravdom.
Inače, placovina i mitnica su ponajprije bile kraljevske daće, te je on bio njihov vlasnik zbog čega im je određivao cjenik, a pripadali su mu prihodi. Također, kralj je mogao i odreći se prihoda ta dva nameta, te ih namijeniti gradskim općinama, kaptolima, ili nekome trećem, a u svrhu održavanja gradske infrastrukture. Tako je kralj ustupio ta dva nameta Kaptolu, i to za područje cijelog Zagreba, a pretpostavlja se da je to učinio u vrijeme osnutka biskupije 1094. godine.
Kaptol je bio dosta siromašan, bez značajnijih prihoda, pa je kralj udjeljivanjem prihoda od mitnice i placovine htio pomoći Kaptolu. Kralj je Kaptolu u početku dao dvije trećine tih prihoda, dok je jednu trećinu zadržao za sebe, no 1292. godine odriče se svoje trećine u korist Kaptola, čime je Kaptol od kraja 13. stoljeća imao potpuno pravo ubiranja mitnice i placovine na cijelom zagrebačkom području.
Gradec je Zlatnom bulom iz 1242. godine, i njenom kasnijom potvrdom iz 1266. godine, dobio povlasticu da njegovi građani, kada idu van granica svoje općine, a budu na teritoriju kraljevstva, ne moraju plaćati nikakve pristojbe – zemaljske ni državne mitnice, brodarine. Tom kasnijom potvrdom, Gradec je dobio i dopuštenje da u svom gradu smije držati dnevni trg i tjedne sajmove, ali nije dobio i pravo da na svojim trgovima ubire i placovinu, što je sebi prisvojio Kaptol na osnovi stare povlastice da njemu pripada placovina s cijelog zagrebačkog područja.
Tom kaptolskom povlasticom, gradskoj općini Gradeca uskraćen je veliki izvor prihoda, za što su smatrali da im pripada jer bi ti prihodi namirivali sve državne i ostale terete. Uz to sve, Gradec je puno novaca trošio na zidanje, ali i uzdržavanje gradskih utvrda koje su, osim zaštite samog Gradeca, štitile i cijelo kraljevstvo.
Osim povrijeđenog ponosa što je Kaptol zadirao u granice općine i otimao dio prihoda Gradeca, građani i gradski oci Gradeca su se smatrali u vrlo nepravednom položaju u odnosu na susjedni Kaptol. Poseban revolt unutar gradečkih zidina se javlja kada kralj prepušta i svoju trećinu tih nameta Kaptolu, što je zapravo prekretnica u odnosu između ta dva susjeda, te početak stoljetnih borbi.