U srednjovjekovnim naseljima, na području današnjeg grada Zagreba, postojala je velika opasnost od neprijateljskih napada, tako da su stanovnici poduzimali mnogo toga kako bi se zaštitili, kao i svoje dragocjenosti. Tako se biskup Filip (biskupom postaje 1247. godine) htio još bolje zaštiti, zbog čega u periodu od 1249. i 1259. godine u zaleđu grada, na južnim obroncima Medvednice, gradi utvrdu – Medvedgrad.
Nakon što je Bela IV imenovao nekadašnjeg biskupa Filipa ostrogonskim nadbiskupom, upravljanje gradom povjereno je tadašnjem banu Stjepku Šubiću. Tada je Medvedgrad postao vrlo važno uporište u obrani gornje Slavonije. U narednim godinama, kao vlasnici su se izmjenjivali brojni crkveni i svjetovni vladari: od biskupa, banova pa sve do kralja. Zbog nerazjašnjenih vlasničkih odnosa, Medvedgrad je često bio i predmet sukoba između svjetovne i crkvene vlasti.
S vremenom je Medvedgrad dobio zloslutno i tamno obilježje te je predstavljao strah i trepet ovih krajeva. Tako se u tadašnjim tajnim kaptolskim pismima naziva prokletim gradom – Maledictum Castrum Medved. Najpoznatija medvedgradska legenda je ona o Crnoj kraljici koja je prodala vragu svoju dušu, a njeni krici odzvajanju u noć. Priča se da je njeno blago zakopano negdje u unutrašnjosti medvedgradskih zidina.
Naime, riječ je o legendi o pravoj povijesnoj osobi – Barbari Celjskoj – ženi ugarsko-hrvatskog kralja Žigimunda Luksemburškog. Celjski su vlasnici Medvedgrada postali 1436. godine, a nakon njih vlasništvo nad utvrdom prelazi iz ruke u ruku nekolicine plemićkih obitelji.
Jak potres, koji je ovo područje pogodio 1590. godine, toliko je oštetio kulu, gradske sobe i kapelu, da je tadašnji vlasnik, Stjepko Gregorijanac, bio prisiljen napustiti utvrdu.
Medvedgradske su se ruševine zatim ponovno našle pod različitim gospodarima, a posljednji vlasnici bili su baruni Kulmer, u čijem je vlasništvu Medvedgrad bio do kraja Drugog svjetskog rata.
Osim Medvedgrada, na vrlo malom prostoru postojalo je još nekoliko utvrđenih srednjovjekovnih gradova, poput starog Susedgrada (13. stoljeće) i Samoborskog grada (podignut oko 1279. godine).
Takve su utvrde služile prvenstveno za zaštitu grada od neprijateljskih napada, kao i zaštitu njihovih stanovnika. Prednost takvih gradova je njihova lokacija – na visokoj uzvisini podno kojih se prostiru velike nizine. Na takvim utvrđenim gradovima su se održavali vinogradi i voćnjaci.