Kako je odmicalo vrijeme tatarskog pustošenja zagrebačkog kraja, i ponovnog podizanja grada, sve se više osjetio razvoj i samo stvaranje potpuno novog grada. Osim građana, gradskih stanovnika, ali i kralja te pojedinih plemića, javljaju se i drugi kao vlasnici kuća smještenih na Gradecu.
Hrvatski povjesničar umjetnosti i muzealac, Franjo Buntak, u svojoj popularnoj knjizi Povijest Zagreba osvrnuo se na prvi poznati popis kuća i stanovnika u gradu Zagrebu, koji seže sve do 1368. godine.
Prema tom popisu kuća i stanovnika, u gradskoj je tvrđi bilo 150 kuća. U podgrađu, na desnoj obali Medveščaka (Cirkvenika) te u Šoštarskoj ili Njemačkoj ulici, kao i na poljani kod Manduševca, bilo je 155, a u Ilici tek 14 kuća.
Popis stanovništva iz 1368. godine proveden je iz dva razloga – kao evidencija o uplaćenom porezu na kuće te popis poslova koje su pojedini stanovnici i građani obavljali na Gradecu, ali i u podnožju grada te na početku Ilice. Prema tom popisu stanovništva, Zagreb je (bez Kaptola) imao nešto više od 300 kuća i 3.000 stanovnika (ako se uzme da na svaku kuću dolazi u prosjeku deset ljudi).
Također, iz provedenog popisa stanovništva može se vidjeti da su stanovnici Zagreba bili svestrani po pitanju zanimanja, a bili su uglavnom kovači, krznari, krojači, postolari, pekari, mlinari, trgovci, urari, stolari, oružari, ali i svirači te težaci.