Dolaskom crkvenih poglavara nakon utemeljenja biskupije u Zagrebu (osnovane 1094. godine), polako se uspostavlja i crkvena vlast na tom teritoriju. Zadaća je, osim uobičajenih vjerskih dužnosti, bila i iskorijenje pojave poganstva i učvršćivanja političke i crkvene vlasti.
Nakon utemeljenja biskupije (kralj Ladislav), crkva u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj nije imala nešto posebno jak utjecaj, a niti kršćanstvo nije bilo osobito razvijeno unatoč tome što je već u 3. stoljeću postojala biskupija u Sisku, a od polovice 11. stoljeća crkveni nadzor nad tim područjem ima biskupija u Kninu.
Brojni nemili događaji, poput ratova, koji su stoljećima vladali ovim područjem, nisu ostvarili povoljne uvjete da se na dulje vrijeme normalno razvijaju političke, crkvene i kulturne prilike.
Prilikom osnivanja biskupije, prvi zagrebački biskup Duh dobio je zadaću da “svojom biskupskom brigom privede na put istine one, koje je zabluda idolopoklonstva odvratila od štovanja boga”, čemu se biskup i posvetio.
Biskup Duh je očito dobro obavljao svoju zadaću jer mu kralj Andrija II prilikom posvete prve katedrale 1217. godine priznaje da je Posavsku Hrvatsku obranio od “zablude idiopoklonstva i priveo ju kršćanstvu”.
Svoju je misionarsku aktivnost očito razvio na velikom teritoriju. Obuhvaćao je područje panonski dio kninske biskupije, na sjeveru do Drave i Mure, na istoku do donje Slavonije, a na jug preko Save i Une u Bosnu, gdje je graničio s kninskom i bosanskom, a na sjeveru mađarskom biskupijom. Na cijelom tom području zagrebački je biskup imao crkvenu, a na samom kaptolskom teritoriju, još i svjetovnu vlast.