17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.
Kao i u prijašnjim vremenima, i u ovom stoljeću Zagreb je podržavao trgovačke veze sa zapadom. Zagrebački trgovci, izuzev onih iz Ljubljane i Rijeke, dobavljali su raznu robu u Zagreb, ponajviše tkaninu i prehrambene proizvode. Roba je dolazila iz Beča, Graza, Salzburga, Trsta, Venecije, Češke i Moravske.
Ako uspoređujemo način trgovanja na dva susjedna naselja – Kaptolu i Gradecu – prednost u povoljnijim uvjetima trgovanja svakako je bila na strani Kaptola. Naime, trgovci na Gradecu nisu bili skloni na svoje područje primati strane trgovce, dok je na Kaptolu bilo više slobode zbog čega je i sama trgovina bolje napredovala.
Dio domaćih stanovnika protivio dolasku stranih trgovaca – pogotovo Grka pravoslavaca – jer su smatrali da su došli “na najveću štetu domaćih stanovnika” i drugih zagrebačkih trgovaca, ponajviše trgovaca s Gradeca.
Stanovništvo se i prije, i to 1775. godine, pobunilo protiv doseljenika trgovaca koji su “nanosili štetu zagrebačkim trgovcima”. U pobuni su se potužili Kraljevskom namjesničkom vijeću u Požuni, pa čak i biskupu i Kaptolu, tražeći da doseljenike potjeraju iz Zagreba. Temelji prosvjeda, osim konkurencije, bili su i ti da su se pozivali na stari hrvatski zakon i saborske zaključke u kojima se unutar granica Hrvatske i Slavonije priznaje samo katolička vjera.
Zagrepčani nisu uspjeli u svom naumu, pogotovo što car izdao edikt o toleranciji koji je dopustio pravoslavcima da se mogu naseljavati i osnivati vlastite vjerske općine.