Naturalna proizvodnja i proizvodi sitnog kućnog obrta, nakon utemeljenja biskupije u Zagrebu (1094. godine), namirivali su potrebe stanovnika, a onda služili i za izmjenu proizvoda srednjovjekovnog župnog grada, kad još Slaveni nisu bili ni trgovci ni obrtnici po zanatu, niti je na tom području bilo stalne trgovine u pravom smislu te riječi.
Trgovina se pojavljuje tek povremeno, i to oko grada, a biva u rukama stranih putujućih trgovaca (Arapa, Židova i Sirijaca). To su uglavnom bili prigodni sajmovi dva do tri puta u mjesecu. Stranci su robu dopremali, prodavali i kupovali, a onda opet polazili prema drugim tržištima.
Baš osnivanje biskupije na zagrebačkom prostoru, ali i smještanja središta crkvene organizacije na tom mjestu, iznimno je pogodovalo razvitku same trgovine. Crkvena vlast, crkvene obredi o obveze prema crkve, kao i vjerske dužnosti i osjećaji, te sami Kaptol kao upravno središte s važnim funkcijama vlasti, privlačili su mnogobrojnu populaciju u taj gradić, čime se počelo stvarati povoljno tlo za izmjenu robe.
Ispred biskupijske crkve, na kaptolskom trgu, javlja se dnevno tržište, ali i trgovina širih razmjera na godišnjim sajmovima o Kraljevu ili ljetnom Stjepandanu, kada je sajam trajao čak 14 dana – sedam prije i sedam nakon blagdana Sv. Stjepana.
Prostor ispred stolne crkve, ali i u okolici vrela Manduševac te u Bakačevoj ulici, u te je dane bio prepun domaćih i stranih trgovaca, kupaca, hodočasnika ali i samih znatiželjnika. Tada nije samo trgovanje bilo aktualno, već i zaključivanje raznih pravnih i drugih važnih poslova.
Kaptol je bio mjesto vjerodostojnosti gdje su se izdavale pravovaljane isprave i njihovi prijepisi, uvodilo se u posjed, ali i određivale sporne međe.
Solari iz mađarskih solana morali su do blagdana Sv. Stjepana doći na kaptolski trg po nalogu Andrije i dopremiti soli u vrijednosti od pedeset maraka srebra, i to na svoj trošak skroz od Szegedina do Zagreba. Stizali su svake godine uoči dana Sv. Stjepana jer se sol još za vrijeme trajanja sajma morala rasprodati.
Kako bi sve bilo regulirano prema tadašnjim pravilima, izdane su i naričite norme kojih su se trgovci morali pridržavati kada su dolazili da trguju na područje kaptolske jurisdikcije. Robu, koju su dovozili na sajam, morali su prije prodavanja pohraniti na određenim mjestima pred stolnom crkvom ili kod vrela Manduševca jer se strogo pazilo da se ne bi trgovalo po privatnim kućama ili pak gostionicama, čime bi se izbjeglo plaćanje obveznih pristojbi.
Jedan od razloga zašto se tako dobro trgovalo na tom području je i sama pozicija gradića koji se nalazio na vrlo prometnom mjestu. Tim su mjestom prolazile prometnice koje su povezivale slovenski, zagorski, lonjski, posavski i pokupski gospodarski bazen. Slično je bilo i u rimsko doba kada su tim mjestom prolazili brojni putovi od zapada i sjevera prema jugu i istoku koji su se tu križali. To je također jedan od razloga zbog kojih su se stvorili povoljni uvjeti za osnutak i život stalnog naselja.
Na širem gradskom području postojalo je nekoliko prijelaza preko Save, poput onog kod Podsuseda i Savske Opatovine, a jedan od najvažnijih je bio Kraljevski brod.
Povoljni gospodarski uvjeti, ali i dobri izgledi za trgovački napredak, privukli su i strane talijanske trgovce koji su se u 12. stoljeću naselili pod biskupskim bradom, u području Vicus Latinorum (danas Vlaška ulica), a navodno su upravo oni osnovali ju i dali joj ime.