U srednjovjekovnim naseljima, na području današnjeg grada Zagreba, postojala je velika opasnost od neprijateljskih napada, tako da su stanovnici poduzimali mnogo toga kako bi se zaštitili, kao i svoje dragocjenosti. Tako se biskup Filip (biskupom postaje 1247. godine) htio još bolje zaštiti, zbog čega u periodu od 1249. i 1259. godine u zaleđu grada, na južnim obroncima Medvednice, gradi utvrdu – Medvedgrad.
A podno Medvedgrada polako se razvijalo naselje – s obje strane potoka Cirkvenika (Medveščaka). Naselje se prostiralo na područje današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, Tkalčićeve, gornje Ilice, te donjeg dijela Radićeve i Vlaške ulice. Pretpostavlja se da se to naselje, Zagreb, počelo formirati od utemeljenja biskupije u Zagrebu 1094. godine, a moguće i prije.
Naselje se dijeli kada je biskupija, prilikom utemeljenja, dobila zemljište na lijevoj obali potoka Cirkvenika. Desni dio obale je ostalo kraljevski teritorij – podgrađe općine Gradec, a pripadao mu je sjeverni dio Trga bana Josipa Jelačića, donji dio Radićeve ulice, Krvavi most (s desnom obalom potoka), i Ilica. No, u toj je podjeli crkvenoj strani bila puno važnija Vlaška ves.
Čini se da se desni dio obale, onaj koji je pripadao jedinstvenom kraljevskom teritoriju, podno Gradeca, razvijao puno brže nego biskupski i kaptolski dio. Pretpostavlja se da je tomu bilo tako zbog nešto povoljnijeg položaja uz glavni trgovački put koji je prolazio smjerom Ilice i Trga bana Josipa Jelačića. Taj put je povezivao Alpe i Primorje s Podunavljem. Uvjeti za razvoj se još više poboljšavaju kada je podgrađe Gradeca 1242. godine proglašeno slobodnim i kraljevskim gradom.
U 14. se stoljeću pojavljuje sjeverna strana Trga bana Josipa Jelačića kao Šoštarska ili Njemačka ves (1371. godine), ili vicus sutorum seu Theutonicorum – za koju se pretpostavlja da su osnovali Nijemci – postolari po kojima je i dobila ime.
Njemačka ves, zajedno s Vlaškom ulicom, inače podgrađem biskupskog grada, predstavljale su preteću današnjeg Donjeg grada. Prostranu nizinu podno Gradeca pretvarali su polako u plodna polja i oranice, a tu je bilo i zemljišta s gospodarskim zgradama. Pod Mesničkim vratima nalazili su se i prostraniji vrtovi, kao i staje za stoku.
Zagrebačko polje, ili kako se zvalo u ta vremena – campo zagrabiensi, sadržavalo je brojne građanske oranice i pašnjake, ali onih koji su bili u vlasništvu gradske općine, brojnih obrtnih ili svećeničkih gradskih župa. Obično su se općinske oranice davale u najam, ili su ih pak obrađivali njezini kmetovi.