Idemo na samom početku odmah nešto riješiti: Medvednica je planinski masiv koji se nalazi sjeverno od Zagreba duljine 42 kilometra, a Sljeme je najviši vrh tog planinskog masiva, i nalazi se na 1.033 metra nadmorske visine. Naravno, nitko vam neće zamjeriti ako kažete da idete na Sljeme pa završite na Kraljičinom zdencu, jer se Sljeme udomaćilo u govoru većine Zagrepčana. No, htio sam to odmah raščistiti jer će se u nastavku ovog teksta cijeli planinski masiv nazivati isključivo Medvednica.
Već smo u prvom dijelu nešto novo naučili, no idemo saznati još pokoju zanimljivu informaciju. Naime, skoro pa maratonska 42 kilometra proteže se u smjeru sjeveroistok-jugozapad, površina je pošumljena, a gore se nalazi i skijaška staza zbog koje je Medvednica poznata u svijetu po svojoj utrci svjetskog skijaškog kupa – Snježna kraljica. Osim vrha Sljeme, najviši vrhovi koje možemo spomenuti su Malo Sljeme (996m), Puntijarka (990m), Cer (862m), Veliki Plazur (859m) i Veliki Rog (749m).
Od 1963. u pogon se pušta turistička žičara, koja je potrajala sve do 2007. kada je stala s radom zbog kvara na elektromotoru. Zbog tog kvara, danas je Medvednica dostupna autom (Sljemenska cesta) i svim putnicima lakog koraka koji se upuste na šetnju do nekih od popularnih planinskih domova ili izletišta. Neki od najpoznatijih domova su Grafičar, Tomislavov dom (danas hotel), Runolist i nezaobilazna Puntijarka. Naravno, kako se ne bi gubili šumom, tu su i neke staze poput Leustekovog, Šumarevog, Gipsovog i Bikčevog puta, koji će vas odvesti do odredišta.
Skoro sam pisao o svojim dojmovima o Parku Maksimir i što on za mene predstavlja (ukratko: susjeda za poželjeti), ovaj put bi s vama podijelio svoja razmišljanja o Medvednici: što ona znači za mene i za Zagreb.
Priznajem, nisam redovit gost na Medvednici koliki bi to htio. Prva izlika, koja mi je pala na pamet, je da nije tako blizu kao Maksimir, što je i istina, no tu izliku može „potući“ tvrdnja da s autom na početku Sljemenske ceste mogu biti za cca 10-15 minuta. Nije to isto kao i pješačiti nekim od spomenutih šumskih puteva, no i auto je dobra opcija ako će vas odvesti na Medvednicu.
Moji su putevi uglavnom bili ne tako poznati, te bi moji prijatelji i ja znali stupati čudnovatim puteljcima Medvednice, i to je uvijek imalo svojih čari. No, ipak je većina uspona bilo već poznatim putevima, te bi pratili puteljke i oznake na drvećima. Ipak, zašto da se ekipa HGSS-a zamara oko nekoliko avanturista koji ne znaju doći do vrha Medvednice dok svi normalni ljudi prate oznake?
Vjerojatno na prste obje ruke mogu nabrojati koliko sam puta gore pješačio (da da da, sram me je, ne morate to spominjati), i svake godine pred proljeće obećajem sam sebi da ću ići češće gore, no vikendi su jedine prilike kada mogu raditi na ovoj stranici koju upravo čitate, te ti vikendi uglavnom završe tako da po gradu radim nove teme ili sjedim pred laptopom pišući ovakve briljantne tekstove.
Kada bi počeo pričati zašto je Medvednica tako genijalna i zašto Zagreb ne bi bio Zagreb bez nje, dotaknuo bi se sličnih argumenata kao u tekstu o Parku Maksimiru. Po mom skromnom mišljenju, zelenila su najveća blaga gradova, a fascinantno je da od središta Zagreba do vrha Sljeme imate svega 13 kilometara. 13!!
Kada dođete do Mihaljevca (nebitno je kojim načinom javnog ili privatnog prijevoza), praktički već tada počinje uspon. Birate opcije od uspona kraj Kraljičinog zdenca, ili ćete do tunela tramvajem (broj 15), što god vam odgovara! Šetnja debelim hladom, u ove vruće mjesece, je osvježenje koje je neophodno osjetiti barem jednom do dva puta mjesečno (pod uvjetom da ste prezaposleni, ukoliko ste slobodni vikendima, ta brojka mora biti veća!).
Svaki put kada bi se uspeo gore pomislio bi „zašto ja ovo ne radim češće?“. Takav zen nakon uspona od sat-dva-tri, takav odmor, mozak odavno na “standbyju”, mirisi zasluženih obroka (obično graha) koji čekaju da budu „uništeni“ nakon hrabrog penjanja koje se s vremenom pretvori u avanturu punu svakakvih doživljaja.
A onda dolazi problem. Noge su se uhladile, kao i grah koji ste ekspresno ubacili u sebe, i sada, nakon što ste napokon malo došli sebi, dolazi vrijeme za spuštanje. Svaki put sam poželio da se teleportiram doma u krevet, bez nepotrebnog koračanja prema dnu Medvednice. No, još se takvo nešto nije dogodilo. Ne žalim, i spuštanje ima svojih čari. Svaki korak donosi nešto novo, a sve je to još ljepše kada ste gore u dobrom društvu, ni povratak dolje više ne zvuči tako bolno.
Slijedi savjet samome sebi i svakome tko čita ovo štivo: ne zanemarujmo Medvednicu kao izletište, ponekad nismo ni svjesni koliko smo sretni što ju imamo, vjerujte mi.
O autoru teksta: Ivan Klindić je osnivač, urednik i fotograf bloga Lice Grada. Prije svega se smatra lovcem na savršeni kadar, zbog čega se njegove objave baziraju na fotografijama, a ponekad se ulovi i u pisanji dugih tekstova. To je samo u slučaju kada ga neplanirano “lupi” val inspiracije, a takvih je u zadnje vrijeme sve više i više. Sve ostale objave na webu, koje nisu potpisane, su njegovo djelo u potpunosti, od riječi do fotografija.