Gradec je u vrijeme iznimno teškog 16. stoljeća, koje je obilježio Stogodišnji hrvatsko-turski rat, imao svojih izvora prihoda, iako su oni bili nedovoljni da bi općina redovito, ili uopće, namirivala svoje redovite i izvanredne poreze prema kralju, banovima i crkvi.
Kako bi ostvarila još bolje prihode, gradečka je općina bila zainteresirana i za eksploatiranje ruda u Zagrebačkoj gori. Plan općine je bio otvoriti rudnike i posvetiti se kopanju zlata, srebra, olova, željeza i soli, a već je u 14. stoljeću ban cijele Slavonije, Nikola Banffy, dopustio Zagrepčanima da jedno mjesto na Medvednici slobodno koriste za rudnike soli – pod uvjetom da ih sami nađu. Naravno, to bi značilo i plaćanje određenog kraljevskog regala u Zagrebačkoj gori.
Građani su tražili i otkrili neke rudnike na terenima Nikole Zrinskog s kojim su imali sklopljen ugovor. No, kada su građani pronašli rudnike i započeli s kopanjem, on im ih oduzima, pa je tako gradska općina bila oštećena jer je izgubila prihod od rudarenja, pogotovo uzevši u obzir da je općina i uložila u kopanje i istraživanje rudnika. Zbog toga gradski sudac tuži Zrinskoga kralju, a ovaj rješava spor tako da je 1528. godine naložio Zrinskom da građanima nadoknadi sve troškove koje su imali pri istraživanju i iskapanju rudnika na njegovim posjedima.
Nešto kasnije, od 1608. godine, građani su rudarili po Zagrebačkoj gori tražeći zlato i srebro, u početku neovlašteno i protiv interesa medvedgradskih gospodara, nakon čega su sklopili ugovore i uzeli u zakup gorska zemljišta Zrinskih, kasnije i Kaptola. Tim su se poslom bavili 15-ak godina, nakon čega polako prestaju s rudarenjem.
Kaptol je također imao prste u rudarenju jer su i oni prepoznali potencijalni izvor prihoda. Kralj Ljudevit II je 1512. godine Kaptolu dopustio da kroz deset godina na svim posjedima, gorama, zemljištima i drugim dobrima koje posjeduju mogu istraživati i kopati sve vrste ruda, a da sav prihod od toga može iskoristiti u vlastitu korist. Jedina obveza koju su imali prema kruni je daća naziva lucrum camerae.