Početak stoljetnih sukoba Gradeca i Kaptola možemo povezati s pravom Kaptola da na cijelom zagrebačkom području ubire placovinu i mitnicu, pa tako i unutar gradečkih zidina. To je budilo iznimno nezadovoljstvo gradečke općine, a ono raste kada kralj Kaptolu ustupa i preostalu trećinu svojih prihoda, čime Kaptol postaje jedini vlasnik svih prihoda od plaćanja mitnice i placovine na zagrebačkom području.
Uz mnogobrojne borbe Gradeca za placovinsko pravo, koje je imao Kaptol na području cijelog Zagreba, Gradec je imao i borbe oko plaćanja maltarine. Bela IV je dokumentom iz 1267. godine oslobodio Gradec od plaćanja mitnice, mostarine, brodarine i ostalih pristojbi na na robu koju su prevozili na području granica kraljevstva. Osim oslobađanja od plaćanja navedenih pristojbi, Gradec je bio oslobođen i od plaćanja carine tridesetnice. No, kao i ostale kraljevske odredbe, s vremenom je i ta odredba pala u zaborav.
Mitničari, i ostali službenici crkvenih dostojanstvenika, Kaptola, velikaša, plemića, gradova i ostalih i dalje su ubirali daću od zagrebačkih trgovaca, bez obzira na povlastice koje je dobio Gradec. Maltarina je bila porez koji bi se plaćao kada bi zagrebački trgovci prevozili svoju robu preko tuđih posjeda, unatoč tome što su zagrebački trgovci bili oslobođeni plaćanja prijevoza na robu unutar granica kraljevstva.
Zbog zanemarivanja odluke da se zagrebački trgovci oslobađaju poreza na prijevoz robe, sve se više javljaju pritužbe gradske općine, kao i njezinih trgovaca, kralju, banu kao i Hrvatskom saboru. Svi su oni htjeli biti zaštićeni od nezakonitog naplaćivanja maltarine.
Za to gradečko pravo posebno se zauzeo kralj Matijaš koji je, na osnovi stare odluke, izdao novu ispravu koja je potvrdila prethodnu odluku. Osim kralja, istu odluku potvrđuju i Hrvatski sabor te ban, te daju izričite naloge da se od zagrebačkih trgovaca ne smije ubirati maltarina.
Najviše se povreda te odluke javlja u 15. stoljeću, kada kraljevi Žigmunt, Matijaš i Vladislav godinama posreduju u korist Zagrepčana te potvrđuju prethodno donešene odluke da zagrepčani moraju biti oslobođeni plaćanja maltarine, čime je i Kaptol bio upozoren da to ne smije činiti.
No, sva ta upozorenja i odluke nisu imale nekog učinka jer se zagrebačkim trgovcima i dalje naplaćuje prijevoz robe preko posjeda unutar granice kraljevstva. Kraljevski autoritet je slabio, a velikaši i plemići su se na svojim posjedima osjećali kao neograničeni vladari, pogotovo nakon što na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1490. godine dolazi kralj Jagelović, tada u zemlji počinje vladati feudalno bezakonje.
Plemići nastavljaju ubirati maltarinu od gradečkih građana, unatoč prijašnjoj odluci da su Zagrepčani oslobođeni plaćanja te pristojbe i i brojnim intervencijama kralja Ludovika II na početku 16. stoljeća.
Kako bi se stanje u zemlji barem malo dovelo u red, na zasjedanju Hrvatskog sabora u Križevcima 1481. godine, donosi se poseban maltarinski i placovinski cjenik koji je bio obavezan za sve sajmove u cijelom kraljevstvu. Tom je odlukom bilo određeno koliko se točno, i za koju vrstu i količinu robe, moralo plaćati maltarine. Posebno je istaknuto da se maltarina nije smjela ubirati na područnim, ako je ista naplaćena na glavnoj mitnici.