Petu godinu za redom trešnjevačka tržnica pretvara se u besplatno ljetno kino, ovoga petka od 21 sat!
Kino na Trešnjevačkom placu: Wanda
petak, 10. 7. 2020. u 21 sat
Mjesto odakle vam pišem pisma
kratkometražni dokumentarni film, 9′, 2018.
red. Nikolina Bogdanović
Wanda
dugometražni igrani film, 102′, 1970.
red. Barbara Loden
Odabrani filmovi nastavljaju se na dosadašnje tematske preokupacije programa – pitanja ženskog filmskog nasljeđa i međugeneracijske solidarnosti. Prvi film koji će se prikazati kratki je dokumentarni film „Mjesto odakle vam pišem pisma“ redateljice Nikoline Bogdanović. U fokusu filma priča je o preseljenju članice redateljičine obitelji u inozemstvo 50-ih godina. Ispričana je kroz fotografije i opise koji nastoje dokumentirati, ali ustvari idealiziraju njezin nov život na Zapadu.
Drugi film koji će se prikazati je kultni feministički film „Wanda“, nastao prema scenariju i u režiji Barbare Loden. Snimljen je 1970. godine, u jeku Novog Hollywooda, filmske struje koja je zacrtala smjer američkom autorskom filmu, a koju je obilježio dramaturški odmak od dominantnog klasičnog narativnog stila te fokus na likovima koji se ne uklapaju ili se teže izdvojiti iz svoje sredine. No, nasuprot glamurizaciji autsajdera kakvu je uspostavio najistaknutiji film u tom kontekstu, „Bonnie i Clyde“ Arthura Penna, Barbara Loden protagonistice „Wande“ prikazuje surovo i realistično, kao totalne gubitnike. Priča prati naslovnu junakinju Wandu, nesretnu ženu iz radničke klase koja pod pritiskom društvenih očekivanja i uslijed nemogućnosti da izvršava svakodnevne obveze, napušta supruga i svoje dvoje djece. Ekonomski zavisna od supruga i nekvalificirana za bilo koji posao, Wanda nema izbora – odlazi iz ruralne Pennsylvanije i prepušta se besciljnom lutanju. Igrom slučaja, na putu upoznaje sitnog kriminalca Dennisa koji je upliće u beznadan pokušaj pljačke banke.
Žanrovski, „Wanda“ je film ceste, stilski blizak filmu istine. Snimljen je dokumentaristički, kamerom iz ruke, a većina je scena i dijaloga improvizirana. Estetska opredjeljenja prvenstveno su rezultat razmjerno malog produkcijskog budžeta – Loden je raspolagala filmskom ekipom od svega četiri osobe i tek dvoje profesionalnih glumaca, od kojih je jedna bila ona sama, a k tome je tumačila i glavnu ulogu. Premda je na filmskom festivalu u Veneciji nagrađen nagradom međunarodne kritike, film je godinama bio kritički zanemaren, podjednako u pregledima najboljih ostvarenja razdoblja te u pregledima feminističkog filma koji je zamah dobio također sedamdesetih godina. Za prve je perspektiva marginalizirane, siromašne žene bila filmski nezanimljiva i odviše pesimistična, dok druge apatiju glavne junakinje naprosto nisu smatrale politički emancipatornom. Doista, kako je primijetila teoretičarka Bérénice Reynaud, „Wanda ne stiže nigdje, ona nije društveno mobilna, njezina priča nije nikud usmjerena, na kraju je u istom tjesnacu u kojem je bila i na početku: sama, bez novca, u skitnji.“ Osim što je film nastao prema istinitoj priči, Loden je vlastito radničko porijeklo i iskustvo navodila kao osnovu identifikacije s likom Wande: „U sebi nosim jako puno boli i potisnutog bijesa, kao Wanda… Wanda je otupjela od svojih iskustava i svojom pasivnošću, prolaženjem kroz život skrivajući emocija, ona naprosto samu sebe štiti.“
Recepciji Loden kao feminističke autorice najviše su pridonijela suvremena čitanja teoretičarki kao što je već spomenuta Reynaud, zatim Nathalie Léger, Kate Zambreno i dr. U svojim interpretacijama one su Wandinu apatičnost protumačile upravo kao obrambenu reakciju na beznadnost životne situacije u kojoj se zatekla te su pokazale da historijska važnost filma leži upravo u Lodeninoj sposobnosti da minimalističkom izvedbom i direktnim, realističkim prikazom na vidjelo iznese sveobuhvatnost marginalizacije u patrijarhalnom kapitalističkom sistemu.
Kustosica filmskog programa: Barbara Gregov