Iako je Hrvatski sabor u Zagrebu zasjedao i u 13. stoljeću, posebno namijenjene zgrade za održavanje sjednica nije bilo sve do kraja 18. stoljeća, zbog čega su sjednice održavane po kućama uglednika, u kraljevskom dvoru u Gradecu ili na biskupskom dvoru.
1731. godine kupljena je kuća na Markovom tru, tada glavnom zagrebačkom trgu. Kuća se nalazila na današnjem mjestu zgrade Sabora RH.
Iste je godine kuća stradala u požaru, a zidarski majstor iz Zagreba, Matija Leonhart, iz temelja je projektirao tada kraljevsku, odnosno saborsku palaču.
Saborska je palača tada bila ne samo najveća, već i po vremenu gradnje, prva barokna palača na Gornjem gradu. Zgrada je bila dugačka 28, a široka 18,5 metara, dok je sabornica bila dugačka 18 a široka 6,5 metara.
Uz dvoranu za zasjedanje, u saborskoj palači nalazili su se uredi Sabora, arhiv sa znamenitom škrinjom privilegija Kraljevine, sud, spremište oružja, a u zgradi su se povremeno čuvali i topovi Vojne krajine kako bi se zaštitili od kiše, a u dvorištu su se nalazili zatvori.
U novoj, ali još nedovršenoj zgradi namijenjenoj zasjedanjima Sabora, čuvanju arhiva, županijskim sudovanjima, te sudovanju Banskog stola, Sabor je prvi put zasjedao 06. svibnja 1737. godine.
Od 1765. godine, Sabor u pod svoj krov prima i Zagrebačku županiju. Kako je županija imala vlastite urede, sudove i arhiv, saborska su se zasjedanja zbog nedostatka prostora održavala u Varaždinu u stanu bana, ili u Zagrebu u biskupskom dvoru.
Sabor je tako zajedno sa Zagrebačkom županijom zasjedao sve do 1807. godine kada je donesen zaključak da se kupi kraljevska kuća u kojoj će se uz Sabor moći smjestiti i najviši sudovi i banovi. Na temelju tog zaključka, godinu dana kasnije ban Ignjat Gyulay je prodao saborsku palaču Zagrebačkoj županiji i kupio kuću bana Ferdinanda Kulmera na zapadnoj strani Markovog trga.
Tu nije bilo dovoljno prostora za saborska zasjedanja, a takvim je rasporedom u prvom redu riješeno pitanje stana za bana pa je palača i dobila ime “banska palača”, a danas ju znamo pod imenom “banski dvori”.
Zagrebačkoj županiji kraljevinska kuća na istočnoj strani Markovog trga više nije odgovarala, stoga je 1839. godine kupila susjednu kuću na uglu od vlasnika Nikole Zdenčaja, a dvije godine kasnije i kuću na uglu Županijske i Opatičke od trgovca Franje Karničniga.
Posao izgradnje palače je povjeren arhitektu Aleksandru Brdariću koji je podigao veliku dvokatnicu, a nacrt predvorja i dvorane za saborska zasjedanja zadržan je i danas.
Iako je nova zgrada završena potkraj 1849. godine, Sabor je neke od povijesnih sjednica na kojima su donesene odluke o hrvatskom jeziku kao službenom, te o ukidanju feudalnih odnosa, morao održati u zgradi kazališta na uglu Markovom trga i današnje Ćirilmetodske ulice.
Današnji izgled saborske zgrade
Početkom 20. stoljeća postalo je jasno koliko je nemoguć suživot Sabora i Zagrebačke županije u jednoj palači, pa je 1907. godine Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada kupila stare jednokatnice na Markovom trgu u Kamenitoj, Opatičkoj i Županijskoj ulici te raspisala natječaj za projekt palače koja bi jedinstvenim pročeljem uklopila sve već postojeće kuće na toj parceli.
Za današnji izgled zgrade Sabora zaslužni su projektanti Lav Kaida i Karlo Susan, koji su završili radove 1911. godine tijekom koje je Zagrebačka županija prodala zgradu Saboru.
Time se palača vraća svom prvotnom vlasniku koji ju je kupio za svoje potrebe 1731. godine.
Uslijed dugotrajnog procesa građenja i prepravki zgrade Sabora, zgrada sadrži mješavinu oblika i stilova gradnje u kojoj su vidljivi elementi klasicizma, neorenesanse i secesije, a zbog toga ona danas predstavlja značajan spomenik kulture.
