Neke dane u životu niti vrijeme, niti život koji neumorno prolazi, jednostavno ništa ne može prepustiti zaboravu. Sjećam se tog dana i tog osjećaja. Sjećam se gdje sam bio i što sam radio kada me nažalost pronašla ta vijest. Od tog momenta život jednog dvanaestogodišnjaka više nije bio isti.
Oduvijek sam volio sport. Oni koji me poznaju znaju da me Tata zarazio njime. Škola i obaveze su mi bile vrijeme koje sam odrađivao, kao i zadaće poslije nje, kako bih mogao izaći van i igrati se sa prijateljima. Lopta je za mene oduvijek bila najsavršenije tijelo koje postoji na ovoj kugli zemaljskoj. Nije važno koje veličine. Važno je bilo da se kotrlja, baca, skače, udara i/li odbija.
Kada odrasteš na Keglbajsu povezan si sa nogometom i rukometom. Uz ta dva sporta, koja su svi koje znam, igrali, trenirali ili barem popunjavali broj na igralištu, zastupljena je bila i košarka. Zbog košarke bi se mi klinci s kvarta morali potruditi i otići do obližnje Krajiške ili Cankarice, jer na Kegliću nikad nije bilo koševa.
Jedna od perjanica zagrebačkog sporta oduvijek je bila Cibona. Za Vukove s Tuškanca ili Cibose kako smo ih naučili zvati igrao je On. Plava Desetka. Dražen.
Meni je iz nogometa bilo poznato, a i Tata mi je uvijek govorio: „Sine, onaj tko na leđima nosi broj 10, taj Ti je uglavnom uvijek najbolji u momčadi.“
I bio je. Ne samo bio, već i ostao. Mitski Cener. Vođa. Umjetnik i virtuoz košarkaške igre. Košarkaški Mozart kako ga danas opisuju. A, za mene. Za mene je On bio i ostao Vrapčić. Da pojasnim zašto? Ukoliko ima nekoga tko nikada nije pogledao kako je igrao, Dražen je po mojoj dragoj Mami prilikom izvođenja slobodnih bacanja uvijek karakteristično napravio mimiku lica koja je nju, a tako i mene, podsjećala na vrapca. Govore da je i privatno bio miran, jednostavan, tih i povučen, pa si sve mislim da mu taj nadimak jako dobro pristaje.
Dražen je pričao na košarkaškim terenima. Uz mnogobrojne naslove koje je osvojio mnogo važnije je da je kroz njegovu igru zračila nada, pobjeda i strast. Ljubav prema košarci i sportu općenito. Predanost, upornost, pa na kraju i žrtva.
Tog kobnog 7. lipnja 1993.godine vraćao se iz Poljske, gdje je odigrao svoju posljednju utakmicu protiv Slovenije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Wrocławu. Hrvatska reprezentacija iz Poljske se vratila avionom, no Dražen je na put krenuo crvenim Volkswagen Golfom s djevojkom, bivšom košarkašicom i njemačkom manekenkom Clarom Szalatzy, koja je bila za volanom. U automobilu uz njih je bila Hilal Edebal, tada talentirana 23-godišnja košarkašica. Oko 17 sati i 20 minuta na kišnoj autocesti A 9, kod gradića Denkendorfa, dvadesetak kilometara sjeverno od bavarskog grada Ingolstadta.
Bila je to njegova posljednja vožnja.
O tragičnom događaju sam saznao u školi. Bili smo na tehničkom odgoju. Sjećam se kada je profesor tužna pogleda ušao u razred i obznanio nam što se dogodilo. Ustao sam i bez riječi izašao iz kabineta. Otišao u WC i zaplakao.
Šibenski Mali je bio i ostao istinska legenda, nadahnuće generacijama i simbol hrvatskoga sporta. Njegova igra, predanost i ljubav prema košarci ostaju vječni. Njegovim postojanjem brišu se granice podjela na tribinama i dvoranama. Ne postoje državne granice, ni kontinenti, pa s pravom mogu ustvrditi: Dražen je vječan.
Grad Zagreb mu se odužio imenovanjem trga, a Dražen je dobio i svoj Dom košarke i Muzej u Zagrebu. Njegova Cibona umirovila je dres sa magičnim brojem 10, a ispred dvorane se nalazi njegov spomenik.
Također, Hrvatski olimpijski odbor je 1995. godine poklonio Olimpijskom muzeju u Lausanni spomenik Draženu Petroviću (rad kipara Vaska Lipovca), koji je postavljen u parku ispred Olimpijskog muzeja. Nagradu koja nosi njegovo ime HOO je ustanovio 2006. godine, a namijenjena je mladim sportašima, sportašicama, te muškim i ženskim ekipama za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj.
Odlaskom Dražena otišla je i najljepša epizoda hrvatske košarke, koja se do današnjih dana nije oporavila. Bez Dražena hrvatska košarka doima se poput razbacanih šibenskih stolica između kojih je driblao, a koje godinama okamenjene čekaju dodir božanskoga dara, predanosti, liderstva i strasti.
Osobno mogu ustvrditi da od Njegovog tragičnog odlaska više nikada nisam tako pobožno i srcem pratio košarku, isto kao i dosta mojih bliskih prijatelja i poznanika. Jednostavno to više nije isti sport. Niti osjećaj jednostavno nije isti.
No, srce kao srce. Svaki put kada prođem pokraj njegovog Doma košarke napravim Vrapčić grimasu na licu i lijepo Ga pozdravim…
Život leti kapetane…
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.