Zlatnom bulom je Zagreb dobio brojne povlastice, pa tako i povlastice plemića, čime se izjednačio kao gradska cjelina s plemićkom osobom – feudalcem, čime dobiva prava poput pripadnika plemićkog staleža. Grad je također dobio i svoju autonomiju, kao i pravo da upravlja sam sobom, te da svake godine slobodno bira svog poglavara – tada gradskog suca. Tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovara današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem.
Kazne, koje su izrečene na srednjovjekovnom zagrebačkom sudu, često su bile iznimno okrutne, no, takav je bio običaj na području cijele Europe. Presude su išle u smjeru zatvora i zapljene imovine, gubitak građanskih prava i izgon izgrada, kao i na fizičke kazne: šibanje, rezanje uši, žigosanje, pa i do toga da su se sjekle ruke, noge, glava, te vješanje i paljenje na lomači. No, tu sud nije stao. Često su presude glasile da se osuđeniku moraju gosti lomiti, a često su u presudama korištene razne sprave za mučenje.
Lakše kazne su bile uglavnom takve da bi osuđenik oštećenu stranu morao pred svjedocima tražiti za oprosti, platiti nekakvu globu, sjediti na javno sramotnom stupu, boraviti u tamnici, ili pak gradskim ulicama nositi sramotni kamen obješen oko vrata.
Iako ni lakše kazne nisu bile baš ugodne, mora se uzeti u obzir da su se kazne izricale za neke prijestupe koji su danas često dio naše svakodnevice. Među najlakše kazne spadaju razne psovke, kletve, ruganja ili podsmjehivanja. Za primjer, u Zlatnoj buli se određuje, ako se jedan građanin naruga drugom, ili ga opsuje, mora mu platiti dvije marke, dok u gradsku blagajnu mora uplatiti 100 denara. Ako isti to ponovi za tri dana, kazna je drastičnija: u korist općine mu se plijeni sva imovina, a on biva sramotno protjeran iz grada.
Postojala je i neka vrsta nagodbe – ako tužitelj pristane, tuženi bi mogao pred određenim brojem svjedoka moliti za oprost, te bi se tako mogao osloboditi veće kazne. Uz to bi mu sud zaprijetio da, ako ponovi taj grijeh, sud bi mu vezao ruke i šibao ga, nakon čega bi bio protjeran iz grada.
Česti sukobi su izbivali između žena, i to pri prodaji proizvoda na tržnici, zbog čega su se mogle čuti brojne psovke. Za takav grijeh, jednoj bi se klesani kamen objesio oko vrata, te bi ga ona nosila od Markova trga i stupa sramote, Srednjom ulicom do Dveraca, a druga ga nosi istim putem unatrag. One koje bi se često svađale, bile bi kažnjene na jedan već spomenuti način – protjerivanjem iz grada.