Stogodišnji hrvatsko-turski rat započeo je Krbavskom bitkom 1493. godine, a završio je točno sto godina kasnije kod Siska. Turci su pod Sisak došli 15. lipnja 1593. godine, nakon čega je krenula mobilizacija vojske koja bi trebala obraniti Zagreb i Sisak. Nakon pobjede kod Siska, kršćanska vojska se počinje pripremati za osvajanje Petrinje, zbog čega se u srpnju 1593. godine u Zagrebu održava savjetovanje vojnih zapovjednika, te se donosi odluka da se krene na Petrinju. Petrinja je bila izuzetno bitna za tursku vojsku, zbog čega se smatralo da bi poraz Turaka kod Petrinje značio konačni kraj turskim osvajanjima ovih prostora.
Sljedeće godine, 1594., Turci se polako povlače sa sisačkog područja, a još godinu kasnije gube i Petrinju. Nakon bitke kod Petrinje, 22. rujna 1595. godine, Turci zauvijek prestaju biti prijetnja Zagrebu.
Zagreb je bio mjesto gdje su se održavali Sabori, ali i gdje je stolovao hrvatski ban – neposredni zamjenik kralja u novoj habsburškog državi i najviša politička vlast u Hrvatskoj i Slavoniji. Sabori su donosili važne političke odluke koje su bile od velike važnosti pogotovo uzimajući u obzir Turke koji su bili na kućnom pragu Zagreba. Zanimljivo je da je na takvom jednom saboru, održanom 7. ožujka 1557. godine, Zagreb prvi put nazvan glavnim gradom Hrvatske i Slavonije.
Staleži i drugi redovi su na Saboru molili kralja da se gradečko brdo nastavi utvrđivati i jačati, predstavljajući ga kao metropolu istih kraljevstava, te da zaslužuje veliku pozornost kralja zbog bitnog zemljopisnog i političkog položaja za vrijeme turskih prodora.
U Zagrebu su se održavali banski oktavalni sudovi i mala suđenja po odluci Sabora iz 1588. godine, a 11 godina ranije je čak trebao postati i sjedištem vrhovnoga kapetana i Hrvatske i Slavonije. Ugled Zagreba je očit jer je i sam kralj pozivao predstavnike na svečano krunjenje u Požun, a Zagreb je imao i svoje predstavnike koje je slao na Hrvatski i Ugarski sabor. Na Ugarskom saboru gradečka je općina zastupana još od 15. stoljeća.