Period 16. stoljeća bio je izrazito težak za zagrebačko područje: Od velike važnosti bio je dugi Stogodišnji hrvatsko-turski rat u kojemu je gradu gotovo stalno prijetila turska opasnosti, pa do unutardržavnih borbi zahvaljujući građanskom ratu između Zapoljinih i Ferdinandovih pristaša. U istom tom stoljeću, kao i prije, seljaci su trpili nasilja okolnih feudalaca, banova i vojske, ponajviše oni seljaci koji su živjeli u okolici Zagreba.
Pritisak na seljake najviše se osjetio na potezu Medvedgrad – Susedgrad – Samobor, a najviše su seljaci trpili na području Susedgrada. Na tom je prostoru izbila znamenita seljačka buna koju je vodio Ambroz Matija Gubec 1573. godine. Buni je prethodio sve teži položaj kmetova, ali i općenito teški ekonomski položaj u zemlji koji je izazvan time što su plemići većinu troškova nove državne organizacije prebacili na podložnike, a tu su bili uključeni i troškovi za obranu zemlje.
Susedgradski posjed nalazio se na području između Drave i Kupe, a bio je jedan od najvećih. Nekoliko stoljeća prije, u 13. stoljeću, vlasnici su mu čak dva i pol stoljeća bili plemići Arlandovići, a od kraja 30-ih godina 15. stoljeća obitelj Henning. Na samom početku 16. stoljeća, 1502. godine, muško koljeno te obitelji je izumrlo, dok se ženskoj lozi cijeli posjed podijelio – na dva dijela. Manji dio posjeda ostao je u obitelji, a nakon nekog vremena, točnije 1564. godine, taj posjed prodajom prelazi u vlasništvu ugarskog velikaša Franje Tahija.
Već kod prodaje dolazi do sukoba jer su pravo prvokupa imali Henningovci jer su bili vlasnici, zbog čega je sama prodaja bila nezakonita,te tu počinje borba Henninga i Tahija za vlasništvo Susedgrada.
Henningovci su u borbu uvlačili podložnike koji su napadali Tahijeve pristaše i imovinu, a 1565. godine, kada Tahi zbog borbe s Turcima mora otići u Mađarsku, oko 800 podložnika provaljuje u Susedgrad odakle tjeraju Tahijevu obitelj. Kasnije je Tahi s banom Petrom Erdodyjem, zajedno s njihovim vojnicima, krenuo na Susedgrad u namjeri da ga ponovno osvoji, no tamo ih je napalo čak 3.000 podložnika, zbog čega njegov plan ne uspijeva.
Tahi je inače bio dosta poznat po nasilju, pa je takav neuspjeh njegove vojske kod njega izazvao samo još više bijesa i mržnje. Sljedeće godine, 1566., Tahi odlukom Sabora postaje vlasnikom polovice Susedgrada, dok drugu 1569. godine od Ugarske komore dobiva u zakup. Tada kreće njegova osveta prema podložnicima.
Tahi je podložnicima uzimao stoku, žito, vino, utjerivao im je nezakonita davanja, silio na brojne tlake, čak je i posuđivao novac koji nikada nije vraćao, te je tražio od podložnika da od njega kupuju pokvarenu robu. U svojim teroriziranjima podložnika, muškarce je tjerao s posjeda dok bi njihove žene i kćeri silovao.
Podložnici su se tužili zbog ovakvog terora, no nije bilo reakcije od strane vladajućih.
Prvi ustanci se pojavljuju već 1571. i 1572. godine. 1571. godine podložnici napadaju Tahijeve službenike, a sljedeće godine se osniva seljački pobunjenički savez. Podložnici opet zauzimaju Susedgrad odakle protjeruju Tahijevu obitelj, a uskoro zauzimaju i Stubicu.
Veliki ustanak izbija 18. siječnja 1573. godine kada Sabor podložnike proglašava izdajnicima, pa je tako žarište pobune bilo na susedgradskom i donjostubičkom veleposjedu. Cilj pobunjenika je bio savladati gospodu, te osvojiti Zagreb gdje bi mogli osnovati novu seljačku vladu. Novoosnovana seljačka vlada bi umjesto plemstva bila posrednik između podložnika i cara, te bi kao takva upravljala novim državnim tijekom na jugoistoku habsburških zemalja. Nova bi vlada ubirala daće i ostala godišnja davanja i poreze, te bi uklonila zapreke koje su feudalci postavili podložničkoj trgovini.
No, plan podložnika je brzo ugušen.