O srednjovjekovnoj utvrdi smještenoj na južnim obroncima planinskog masiva iznad Zagreba

U srednjovjekovnim naseljima, na području današnjeg grada Zagreba, postojala je velika opasnost od neprijateljskih napada, tako da su stanovnici poduzimali mnogo toga kako bi se zaštitili, kao i svoje dragocjenosti. Tako se biskup Filip (biskupom postaje 1247. godine) htio još bolje zaštiti, zbog čega u periodu od 1249. i 1259. godine u zaleđu grada, na južnim obroncima Medvednice, gradi utvrdu – Medvedgrad.

Nakon što je Bela IV imenovao nekadašnjeg biskupa Filipa ostrogonskim nadbiskupom, upravljanje gradom povjereno je tadašnjem banu Stjepku Šubiću. Tada je Medvedgrad postao vrlo važno uporište u obrani gornje Slavonije. U narednim godinama, kao vlasnici su se izmjenjivali brojni crkveni i svjetovni vladari: od biskupa, banova pa sve do kralja. Zbog nerazjašnjenih vlasničkih odnosa, Medvedgrad je često bio i predmet sukoba između svjetovne i crkvene vlasti.

S vremenom je Medvedgrad dobio zloslutno i tamno obilježje te je predstavljao strah i trepet ovih krajeva. Tako se u tadašnjim tajnim kaptolskim pismima naziva prokletim gradom – Maledictum Castrum Medved. Najpoznatija medvedgradska legenda je ona o Crnoj kraljici koja je prodala vragu svoju dušu, a njeni krici odzvajanju u noć. Priča se da je njeno blago zakopano negdje u unutrašnjosti medvedgradskih zidina.

Naime, riječ je o legendi o pravoj povijesnoj osobi – Barbari Celjskoj – ženi ugarsko-hrvatskog kralja Žigimunda Luksemburškog. Celjski su vlasnici Medvedgrada postali 1436. godine, a nakon njih vlasništvo nad utvrdom prelazi iz ruke u ruku nekolicine plemićkih obitelji.

Jak potres, koji je ovo područje pogodio 1590. godine, toliko je oštetio kulu, gradske sobe i kapelu, da je tadašnji vlasnik, Stjepko Gregorijanac, bio prisiljen napustiti utvrdu.

Medvedgradske su se ruševine zatim ponovno našle pod različitim gospodarima, a posljednji vlasnici bili su baruni Kulmer, u čijem je vlasništvu Medvedgrad bio do kraja Drugog svjetskog rata.

Osim Medvedgrada, na vrlo malom prostoru postojalo je još nekoliko utvrđenih srednjovjekovnih gradova, poput starog Susedgrada (13. stoljeće) i Samoborskog grada (podignut oko 1279. godine).

Takve su utvrde služile prvenstveno za zaštitu grada od neprijateljskih napada, kao i zaštitu njihovih stanovnika. Prednost takvih gradova je njihova lokacija – na visokoj uzvisini podno kojih se prostiru velike nizine. Na takvim utvrđenim gradovima su se održavali vinogradi i voćnjaci.

Druge objave

Omiš – Grad gusara na ušću Cetine gdje povijest, priroda i more postaju jedno

Omiš je gradić smješten tamo gdje rijeka Cetina utječe...

Rijeka: pregled mjesta, povijesti i lokalnih posebnosti

Rijeka predstavlja treći po veličini grad u Hrvatskoj i...

Dubovac – Srednjovjekovna utvrda nad Karlovcem

Stari grad Dubovac uzdiže se na brežuljku iznad Karlovca...

Dvorac Nova Kraljevica – Posljednji i najsuvremeniji frankopanski dvorac na Jadranu

Dvorac Nova Kraljevica uzdiže se na rtu koji zatvara...

Roč: Stara jezgra glagoljice i kulturne baštine

Roč je malo naselje položeno u središnjoj Istri, prepoznatljivo...

Pročitajte i ovo:

Koje je stoljeće možda i najteže u zagrebačkoj povijesti?

Jedno od najtežih perioda zagrebačke povijesti svakako je bilo 16. stoljeće, a razlog tomu je bila opasnost od Turaka koji su se približavali gradu,...

Fotografski pregled 23. izdanja uličnog festivala Cest is d’Best

Iza nas je još jedno fenomenalno izdanje Međunarodnog uličnog festivala Cest is d'Best! Unatoč sjajnom programu, festival nije počeo baš najbolje. Ne svojom krivnjom,...

Kada je dopremljen top u kulu Lotrščak koji svaki dan označava podne?

Bilo je točno podne kada su Turci bili nadomak Zagreba, tek preko rijeke Save, kada je paša očekivao svoj ručak – pijetla. Kuhar je...