Osim na dnevnom trgu, te tjednim i godišnjim sajmovima (npr. Markov sajam, Margaretin sajam), na Gradecu se trgovalo i u dućanima, što je zapravo bio stalni i glavni dio promet u danu. Dućani su bili smješteni u prizemljima zidanih i drvenih kuća, a dok su jedni bili kao pravi dućani s izlazom na ulice i s pripadajućim izlogom, drugi su dućani bili obične sobe u prizemljima. Interijeri dućana su obično bili tijesni, natrpani robom, te su imali isto tako mala skladišta. Zidani dućani su bili nadsvođeni tzv. boltom, a u njih se ulazilo na vrata s kamenim lukom, a tek su rijetki imali dva izloga.
Trgovaca na području Zagreba je bilo raznih – od profesionalnih obrtnika do običnih građana koji su se bavili preprodajom robe. Trgovci koji su imali određen zanat trgovali su samo jednom vrstom robe, dok su drugi trgovci trgovali raznom robom koja bi im mogla donijeti zaradu – njih su nazivali štacunarima i kramarima.
I obrtnici su bili u trgovini, i to ne samo po pitanju svojih proizvoda, već i druge robe koja bi im mogla donijeti zaradu.
Zanimljivo je da su neki trgovci vinom bili pod posebnim nadzorom jer bi često u vino dodavali vodu, zbog čega bi bili kažnjavani.
Trgovci su se često, radi bolje potencijalne zarade, udruživali i zajednički trgovali, a obično bi to bio dvojac (jedan siromašan i jedan bogat) koji bi uložio određen iznos, a u slučaju profita – dijeli se zarada.
S vremenom je gradska općina propisala mjere koje su se morale koristiti na tržištu, i to u svrhu sređivanja trgovačke djelatnosti i uvođenja reda i zakonitosti u trgovinu. Sve mjere su morale biti baždarene i potvrđene gradskim pečatom i pečatom samog gradskog suca. Bilo je slučajeva da se za neke vrste robe koriste samo općinske mjere, pa se stoga za njihovu uporabu općini plaćala posebna pristojba.
Na primjer: tkaninu jednog rifa trgovci su mogli odmjeriti vlastitom, veću količinu od toga samo gradskom mjerom, te se roba teža od deset funti vagala jedino općinskom vagom, a sol samo starom, posebno za nju određenom mjerom.
Samo građani Gradeca su bili pošteđeni pristojbi ako bi sol prodavali u manjim količinama.
Za mjerenje žita, gradski sudac i općina su isklesali kameni stup kraj Sv. Marka, te lancem pričvrstili dvije naročite mjere – četvrtinku i polvaganicu – čime su se služili strani i domaći trgovci.
Kako bi bilo sve u redu, gradski su vijećnici sami na trgu nadzirali trgovce, kao i ispravnost njihovih vaga i rifova, a one koji nisu poštivali pravila – bili su kažnjeni. Gradska općina je imala naviku gradsku vagu i mjere davati u zakup, pa su tako samo zakupnici imali pravo posuđivati i ubirati od njih određenu pristojbu.
Uloga vijećnika bila je i da određuju i cijene robu, te da nadgledaju trgovce kako se njihove odluke ne bi ignorirale.
Prema računima iz 1362. godine, navode se sljedeće cijene: bačva vina je koštala 5 forinta, vol 2 forinte, daske (jedna kola) 70 denara, kola greda 8 do 19 denara, dok su hlače bile 50 denara.
Obrtnička dnevnica, iste godine, iznosila je 16 denara (ponekada 10, 12, ili 17), dok je mjesečna plaća učitelja bila 9, a gradskog bilježnika 12 forinta.
Inače, forinta (ili zlatni denar) tada je bio jednak 240 denara.