U srednjovjekovnom Gradecu bilo je tek nekoliko podjela unutar socijalnog statusa stanovništva – bili su tu bogati građani, siromašniji te gradska sirotinja bez kuće i zanimanja. Dobar dio sirotinje bez kuće bio je staro stanovništvo, nemoćni i bolesni, a za njih se općina brinula tako da bi ih držala u gradskoj ubožnici smještenoj jugozapadnoj strani Markovog trga. No, osim ubožnica, ljudi su u potrazi za ozdravljenjem često obilazili i kupališta. Ljudi su vjerovali da se kupanjem liječe zarazne i spolne bolesti, a tu se nerijetko i puštala krv, vadili zubi i slično.
Prvo se javno kupalište u Zagrebu pojavljuje na Kaptolu, i to krajem 13. stoljeća, a pretpostavlja se da se nalazilo pod Opatovinom, na samom potoku Medveščaku. To su kupalište osnovali i posjedovali cisterciti, a često su ga davali u najam gradečkim građanima. Vlasnikom početkom 16. stoljeća postaje župnik Sv. Marije i to nakon spora s cistecitima koji su pobjegli iz Zagreba zbog prodora Turaka. To je kupalište služilo građanima sve do kraja 30-ih godina 16. stoljeća kada je srušeno.
I na području Gradeca se nalazilo kupalište, i to na potoku u blizini Krvavog mosta, točno na prijelazu iz jedne u drugu općinu, a zvalo se gradsko kupalište. Vlasnici su bili obično privatnici, sami građani Gradeca, a neko vrijeme vlasnikom je bio i zagrebački biskup Eberhard. Nadzor nad gradskim kupalištem imali su gradska općina i gradsko poglavarstvo, te su se oni brinuli na moral i higijenske uvjete kupališta, i to kako bi zaštitili ugled i brinuli se za zdravlje građana. Zbog svog položaja između dviju općina, često se našlo na udaru kaptolskih snaga, a bilo je to mjesto i brojnih nasilja i sukoba ovih dviju općina.
Kupališta su u ono vrijeme imala važnu ulogu u zdravstvenom i društvenom životu tadašnjeg Zagreba, ali su bila i dobar izvor prihoda, pogotovo ono kupalište kod Krvavog mosta.