Velika ravnica podno utvrđenog srednjovjekovnog Gradeca svojevremeno je nosila ime Zagrebačko polje ili campo zagrabiensi, a prostirala se na jug do Save i preko nje, te zapadno do Kustošije i Črnomerca. Zagrebačko polje je bilo puno neobrađenih i zapuštenih terena, močvara, bara, a dio je bio prekriven i šumom.
Kroz to široko Zagrebačko polje prolazili su mnogi potoci, što pitomi što neobuzdani, a donosili su plodnost oranicama i vrtovima, čime su osiguravali osnovnu egzistenciju svim okolnim naseljima, posebno srednjovjekovnom gradu Gradecu.
Na zapadnom dijelu polja dijelili su gradsku općinu od posjeda vlastele susedgradski potoci Kustošija i Črnomerec, kao i Kuniščak, Jelenovec, Kalinovica, Serbečica, Srnjak, Tišica, Topličica i Tuškanec.
Ako se malo približimo području užeg centra grada, podno Rokovog perivoja i Ulice Gorana Kovačića, nailazimo na mali potok Ilica, a između današnje Frankopanske i Medulićeve ulice prolazio je potok Cirkvenica (Medveščak), koji je dalje išao današnjom Tkalčićevom ulicom i Trgom bana Josipa Jelačića.
Baš prema malom potočiću imena Ilica, ta je ulica dobila ime. Davno je nestao, zbog čega mu se ne zna točan smjer kojim je išao.
No, nešto veći i važniji potok – Medveščak – bio je od značajne važnosti za cijeli grad. Naime, kako je bio granica između gradske i kaptolske jurisdikcije, bio je i poprište dugih borbi ta dva neprijatelja. Sjedinjen s potokom Gračancem, prolazio je cijelim gradom sve do Save, a njegove su vode tjerale brojne gradske, kaptolske i župne mlinove.
Vrlo rano, već u 13. stoljeću, gradska općina i Kaptol iskoristili su ga u svoju korist kopajući kanale jer je korito savskog potoka bilo plitko, te su njegovu vodu sveli na mlinove. Pretpostavlja se da je mlinova bilo mnogo jer se kanal za njega izgradio već kod Okrugljaka, (sjeverni dio grada), a tekao je Ksaverskom, Medvedgradskom i Tkalčićevom ulicom usporedno s matičnim potokom sve do Krvavog mosta.
Sredinom 13. stoljeća, u gradu se spominju tri mlina, a poslije ih je bilo i mnogo više. Kod Krvavog mosta nalazimo mlinove cistercita, ispod Popova tornja gradski, a prema sjeveru mlinovi sinova Čuporovih, franjevaca, novoveške župne crkve, a pretpostavlja se da ih je bilo i više, samo ti podaci nisu dospjeli u isprave.
Osim što su bili od velike gospodarske vrijednosti, i važno gospodarsko sredstvo onoga doba, mlinovi su bili i razlog brojnih svađa između Gradeca i Kaptola. Tek krajem 14. stoljeća, točnije 1392. godine, dolazi do rješavanja spora kada se dva grada dogovaraju da će Gradec graditi svoje mlinove sjeverno od mlinova Čuporovih (oko Nove Vesi), a Kaptol južno od njih.
Osim “pogona” za mlinove, potok Medveščak je u 13. i 14. stoljeću sadržavao u kupališta koja nisu služila samo za kupanje, već i “liječenje” raznih zaraznih bolesti. Jedno od popularnijih kupališta je ono kraj Pisanog mosta (pod Opatovinom), koje je prvo pripadalo gradskoj općini, zatim je bilo vlasništvo samostana cistercita.
Između Gradeca i Kaptola nalazili su se mnogi mostovi koji su u početku bili drveni. Na području Šoštarske vesi ih je bilo nekoliko, a njima su mogla proći i teretna kola, kao i jedan manji samo za pješake. Veći mostovi su bili Pisani ili Krvavi most, na području današnje Ulice Krvavi most, a kod vrela Manduševac postojao je Manduševački most (kod Bakačeve ulice). Manji most, samo za pješake, nalazio se kod Splavnice (prema Crkvi sv. Marije i cistercitskom samostanu na Dolcu).