Otputovati, otputovati bilo gdje, dati petama vjetra – san velike većine djevojčica i djevojaka, dečkića i muškaraca. Ponekad, slušajući ljude oko sebe, shvatim da bismo dali sve da nas malo transportiraju vani. Daju se otkazi, pakiraju se koferi, seli se masovno. I svi pričaju kako je to strašno i loše, a svi bi prvi … već rekoh, dali petama vjetra.
Ne, ne planiram se preseliti. Znate ono, neće ona niđe. Nisam mala od dijaspore, uz duboko poštovanje svima koji jesu. Mnoge poznajem, mnoge volim, ali ne vidim se kako me ždere nostalgija s 25, kako me u tuđini osipaju bore dok tučem na poslu od zvijezde do zvijezde. Istina, nisam neki patriot, ali ne mislim da je trajni odlazak moj put. Osobni stav, ništa manje i ništa više.
S druge strane, mislim da putovanja obogaćuju. Naravno, uz dozu zdravog pristupa i kritičke misli. Ovo ljeto sam tako spakirala kofere i otišla u London. Da vidim što to tamo ima, kako se gleda na kulturu i umjetnost, kako se živi i diše. Baš da vidim može li me London izbiti iz cipela.
Nije me dočekala ni tmurna kiša ni sivilo. To su mi obećali i za Zagreb pa mi nije ni tmuran ni siv. Izgleda da si ljudi ponekad ufilmaju sivilo kojeg ja jednostavno…ne mogu percipirati kao takvo. I osjećaj se beskrajno blagoslovljeno zbog toga. Ne znam, nadam se da mi je s očima sve u redu. Doktor kaže da uglavnom jest, ja mu uglavnom vjerujem.
Nisu me dočekali hladni ljudi koji ti pokažu krivi put i koji te psuju jer si stranac. Gle, to su mi rekli i za Zagreb i opet su me prevarili. Dovoljno sam dezorjentirana da mi Google Maps i ne pomaže baš previše pa sam pitala ljude na ulici kuda krenuti. Svi su nastojati biti precizni, biti korisni. Neki od njih su mahali rukama i nogama da bih ja pronašla put. Uspješno ili manje uspješno, računa se namjera.
Dočekali su me i besplatni ulazi u državne muzeje. The British Museum i brojni drugi su potpuno besplatni i otvoreni svima koji ih žele obići. Voljela bih da to ukrademo od Britanaca, da raširimo ruke svima koji su spremni uroniti u dio naše kulture i povijesti. Kupili su me tim običajem, odmah i instant. Ne moram ni reći kako muzej sadrži pola udžbenika iz povijesti. Doslovno. Od afričke povijesti pa sve do Sofokla, Aristotela, sarkofaga… Nema što nema.
Dočekalo me Sheakspearovo kazalište Globe i nevjerojatna turistička priča koju su skrojili oko nje. Vrlo sam subjektivna kad je o njemu riječ, ali objektivno – ulazak u muzej košta oko 15 funti, ali nije mi žao niti jedne lipe. Ne vidiš samo kazalište. Dok ti neizmjerno duhovit vodič priča o Globeu, fascinira te proces izrade kostima, izložba onih najslavnijih, plakati s opisima predstava i povijesti,… Stvorili su priču. Ne moram ni reći da im i ovo trebamo ukrasti. Osobe iz kulture tako bih voljela uputiti na Šenou, Matoša, Zagorku, Krležu… Mislite da ne bi fascinirali strance? Ja mislim da bi, itekako. Više od 701010 slastičarna i kafića, svakako. Malena uputa svima onima koji elitistično misle kako kultura spada samo u određene zgrade i određene kalupe.
S druge strane, od podzemne imam traume. Ne sviđa mi se to vozikanje pod zemljom. Da, možda je brže od tramvaja, možda je praktično za promet, ali osjećaj klaustrofobije me pratio cijelo vrijeme. Gužve? Nenormalne. Zamislite samo tramvaj 17 u 7: 30 h ujutro na Savskoj. Sad pomnožite s deset. I, eto, dobrodošli u podzemnu.
Gužve su goleme i izvan podzemne. Turizam je super, otvara vrata i puni državnu blagajnu. Ipak, kad se pretjera… Biti turist u Londonu je sjajno, al često sam se pitala kako je ljudima koji se sa svim tim turistima moraju nositi u ulozi stanovnika. Da, i Zagreb je pun turista, ali još nismo na točkama usijanja. I nisam sigurna trebamo li tamo stići.
Da, bila sam i na tržnici. Jer, eto, ja, u želji da osjetim pravi ritam grada i duh ulice, uvijek idem na tržnice. Dojam? Suludo skupe i kaotične. Još uvijek više volim šetati Dolcem. U miru. U potpunom miru i osjećaju tišine, neke fine, lažne maternice. Jer, nakon Londona, mir i tišinu koncipiram prilično drugačije.
Kako gledam na svijet? Još pozitivnije nego prije, a činilo mi se nemoguće. Izgleda da sam pomaknula granice. To je smisao putovanja, otvoriti oči i otvoriti srce – onome što si tamo našao i onome čemu si se vratio.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.