Stogodišnji hrvatsko-turski rat započeo je Krbavskom bitkom 1493. godine, a završio je točno sto godina kasnije kod Siska. Turci su pod Sisak došli 15. lipnja 1593. godine, nakon čega je krenula mobilizacija vojske koja bi trebala obraniti Zagreb i Sisak. Dva dana nakon što su Turci došli pod Sisak, general Andrija Auersperg sa svojih 300 vojnika kreće prema Zagrebu, a ban Erdody, Eggenberg i ostali prevode svoje čete preko Save i spuštaju se polako prema Turopolju, a pred Sisak dolaze 22. lipnja, tek 7 dana nakon Turaka. To je bila znamenita bitka u kojoj je Hasanpaša poražen od kršćanske vojske, nakon čega počinje jenjavati turska opasnost.
Nakon pobjede kod Siska, kršćanska vojska se počinje pripremati za osvajanje Petrinje, zbog čega se u srpnju 1593. godine u Zagrebu održava savjetovanje vojnih zapovjednika, te se donosi odluka da se krene na Petrinju. Petrinja je bila izuzetno bitna za tursku vojsku, zbog čega se smatralo da bi poraz Turaka kod Petrinje značio konačni kraj turskim osvajanjima ovih prostora.
Osim Gradeca i Kaptola, koji su ulagali u vojsku za vrijeme Stogodišnjeg rata, za financiranje su bili zainteresirani i vladari zapadnih zemalja. Naime, smatralo se da bi Turci, ukoliko prođu Zagreb, mogli biti ogromna prijetnja za ostale zemlje. Zbog toga su europski bankari Fuggeri financirali ratove s Turcima. Obitelj Fugger je iz Zagreba dobivala redovita izvješća o kretanju turske vojske, kao i o cjelokupnoj situaciji vojske. Čak je, posredovanjem obitelji Fugger, i papa financirao rat protiv turske vojske, no smatra se da je to bilo daleko nedovoljno za rat koji je trajao točno sto godina.
Vladao je strah da bi padom Zagreba u neposrednoj opasnosti bili Kranjska, Štajerska, Koruška, Austrija, i ostale zapadne zemlje, zbog čega je Zagreb smatran izrazito važnom strateškom točkom u obrani velikog dijela Europe.
Pečujski biskup Đuro Šuljak je 30-ih godina 16. stoljeća pisao kralju Ferdinandu o opasnosti da bi Turci mogli provaliti i zauzeti Zagreb i Varaždin, čime bi im se otvorio put prema Štajerskoj i Kranjskoj. Slično se navodi i u pismu Hrvatskog sabora poslanog 1557. godine kralju. U tom se pismu navodi i da su navedeni gradovi izrazito bitni i za obranu preostalog dijela slobodne Hrvatske i Slavonije. Zbog svega navedenog su kralj i ostali vrhovni zapovjednici bili izvještavani o svakom turskom upadu na hrvatski teritorij, a od istih se tražila posebna zaštita Zagreba pod obrazloženjem kako je riječ o važnoj strateškoj lokaciji za obranu.