Svi znamo da je zagrebačka Uspinjača najkraća žičana željeznica te vrste u svijetu namijenjena javnom prijevozu, te da za uspon do Gornjeg grada, duljine 66 metara, treba svega 64 sekunde.
No, malobrojni Zagrepčani znaju cijelu povijest ovog simbola grada Zagreba. Tomićeva ulica je nekada nosila ime Bregovita ulica (nije teško zaključiti kako je došlo do tog naziva), te je osječki građevinski poduzetnik D. W. Klein počeo pratiti frekventnost pješačkog prometa stubama Bregovite ulice. Zaključak te analize iz 1888. godine je da baš ovim putem ljudi najviše idu prema Gornjem gradu, a ne Mesničkom ili Dugom ulicom (danas Radićevom).
Zbog rezultata, zaključio je da bi i Zagreb mogao dobiti uspinjaču po uzoru na tadašnje uspinjače koje su prometovale u Budimpešti, Zurichu i drugim europskim gradovima.
U listopadu iste godine, poduzetnik Klein je Gradskom poglavarstvu podnio molbu za građevinsku dozvolu, te je ona izdana u roku od dva dana. U svibnju sljedeće godine, započinju radovi, koji su, kasnije će se pokazati, pratile mnoge nepredviđene poteškoće.
Tijekom prve pokusne vožnje s praznim kolima, 22. veljače 1890. godine, glavni ležaj stroja (izgrađenog u Budimpešti) istrgnuo se zajedno s temeljom pri čemu se kompletan stroj prelomio. Tek dvadesetak dana kasnije, u ožujku, uspješno je obavljena prva testna vožnja.
Službeno puštanje u pogon dogodilo se 8. listopada 1890. godine. Uspinjača je bila na parni pogon s dvoja kola na izmjenički pogon, sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve kabine bile su razdijeljene na trgi dijela, a čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič i Ilicu, bili su kao prvi razred. Središnji dio, zbog slabijeg panoramskog pogleda, pripadao je tzv drugom razredu. Trajna vožnja upriličena je tek 23. travnja 1893. godine.
Zbog učestalih kvarova na pogonskom dijelu narednih godina, bilo je slučajeva kada su čak putnici morali pogurati uspinjaču, zbog čega su je prozvali “zapinjačom”.
Nakon što je isteklo četrdesetogodišnje razdoblje koncesije, 1929. godine Uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba, a tehničko vodstvo i financijska uprava povjerene su Zagrebačkom električnom tramvaju.
Nekoliko godina kasnije, točnije 1934., parni pogon je zamijenjen električnim, no nakon 80-ak godina rada, životni vijek Uspinjače se polako približavao kraju, što su pokazivali brojni kvarovi. Zbog specifičnog uređaja s drvenim zupčanicima, Uspinjača je bila prava rijetkost (u to vrijeme najstarija izvorna uspinjača na svijetu), te zbog manjka sigurnosti, 1969. zaustavljen je promet Uspinjačom.
Od svih dijelova Uspinjače, pokazalo se samo da je zidani vijadukt bio besprijekorno sačuvan, dok su svi ostali dijelovi demontirani i uklonjeni 1973. godine.
Nova Uspinjača puštena je u pogon 26. srpnja 1974. godine, a zadnja renovacija donje i gornje postaje obavljena je 2005. godine.