Jednim od najtežih socijalnih problema u Zagrebu u 17. stoljeću smatra se proganjanje takozvanih vještica i čarobnjaka. Taj se problem javio još za vrijeme 14. stoljeća, a velike razmjere poprima tri stoljeća kasnije. Naime, vjerovanje u vještice i njihova zlodjela, te samo uvjeravanje da ih treba proganjati, bilo je općepoznato i iznimno snažno u redovima vlasti, a pogotovo u crkvenim redovima i širokim masama.
Posebnog utjecaja na progon vještica imali su isusovci jer su čvrsto vjerovali u njihove čarobnjačke sposobnosti, kao i u postojanje demona, vještica i njihovih nadljudskih moći. Isusovci su propovijedali o štetnom djelovanju vještica, kao i o priče da oko Zagreba postoji veliki broj vještica. Zanimljivost navodi Franjo Buntak (knjiga Povijest Zagreba) gdje kaže da je 1651. godine održana velika gozba vještica na Medvednici, prilikom koje su izazvale ogromno nevrijeme nad gradom.
Isusovci, osim što su propovijedali o djelovanjima vještica i čarobnjaka, pokušavali su utjecati i na gradsku vlast, pa je tako općina 1651. godine donijela odluku o suzbijanju čarobnjaštva i progonu vještica.
Hrvatski sabor je bio istog stava kao i općina, pa je tako na zasjedanju 25. listopada 1611. godine prihvatio prijedlog biskupa Petra Domitrovića koji je govorio o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva, a 6 mjeseci kasnije, sabor donosi i odluku prema kojoj su stanovnici u Hrvatskoj i Slavoniji mogli uhvatiti vještice i predati ih svom zemaljskom gospodaru koji ih je onda kaznio.
Protiv vještica i čarobnjaka vodili su se procesi na sudu gradske općine, Kaptola i zagrebačke županije.