Veljača je po mnogočemu specifičan mjesec. Ponajprije, najkraći je mjesec u godini, sa samo 28 dana (svake četvrte godine 29 dana). Smatra se da hrvatsko ime „veljača“ označava sve duže dane, dane koji postaju sve veći (velji). Stariji hrvatski nazivi za ovaj mjesec u pojedinim krajevima bili su: svečen (vjerojatno prema blagdanu Svijećnici, 2. veljače), veljak, svičan.
U rimskom kalendaru veljača je bila posljednji mjesec u godini, a latinsko ime „februar“ proizlazi iz riječi februarius, što je označavalo očišćenje od grijeha. Naime, kod Rimljana zima nije imala mjesečne periode, pa siječanj i veljača (januar i februar) nisu postojali. Veljaču se u narodu naziva „prevrtača“ zbog stalnih i naglih promjena vremena. Uobičajeni narodni nazivi za veljaču su: mjesec buđenja prirode, kao i mjesec maškaranja i ludovanja.
Također valja naglasiti da je veljača mjesec ljubovanja mačaka, te „mjesec srca“ u kojem zaljubljeni slave svoj dan.
Dan zaljubljenih povezuje se sa štovanjem svetog Valentina. Iako se povjesničari nisu usuglasili oko činjenice uz kojeg Valentina (trojica se spominju u povijesnim izvorima) vezati Dan zaljubljenih, nekako se ustalio datum 14. veljače, jer je na taj dan mučen i ubijen sveti Valentin. Tek kasnije nastaju priče i legende koje niti sama Biblija ne spominje u svojim zapisima. Kako nema povijesnih podataka da je sveti Valentin zaštitnik zaljubljenih, same začetke kulta Valentinova možemo potražiti u Velikoj Britaniji. Britanci nisu bili potaknuti starorimskim legendama već „ptičjim vjenčanjem“ koje priroda „priređuje“ 14. veljače. Na tu priču su se nadovezali prigodni stihovi orleanskog vojvode Karla koji je u tamnici londonskog Towera ispjevao predivne stihove o cvrkutu ptica, svetom Valentinu i svojoj supruzi (14. veljače 1450. godine). Tako se malo pomalo običaji vezani uz zaljubljivanje šire u Francusku, Njemačku i druge europske države.
Simbolima Valentinova najčešće se smatraju: srce (predstavlja darivanje samoga sebe), crvene ruže (omiljeno cvijeće rimske božice ljubavi Venere; označava strast, energiju, čežnju i ljubav), grlice ili golubovi (ptice poznate po svojoj odanosti u ljubavi) i Kupidon (bog erotične ljubavi u rimskoj mitologiji; simbol požude).
Kako je ljubav najljepši osjećaj koji možemo podijeliti sa svojim bližnjima, porodicom, dragom osobom ili prijateljima, tako su i stari Zagrepčani od davnina gajili kult ljubavi.
Već od srednjeg vijeka postoje priče i legende o običajima kojima su pribjegavale ponajviše slobodne djevojke na Gradecu i Kaptolu kako bi pronašle ljubav svog života.
Jedna od njih nam govori kako su na blagdan svete Lucije ispisivale 12 ceduljica (jedna je ostavljana prazna) sa imenima svojih simpatija ili potencijalnih ženika od kojih bi jednu po jednu uzimale svakoga dana do Božića, te ono ime ili prazna ceduljica bi označavale pravu ljubav. Druga nam kazuje kako su mlade Zagrepčanke vjerovale u značaj bubamara koje bi im sletjele na ruku, pa na koju bi stranu odletjele iz tog smjera bi se trebao pojaviti budući suprug. Treća od zanimljih priča nam govori kako su se na pokladni utorak mlade Purgerice „bavile“ glodanjem svinjskih kostiju, koje bi potom ostavljale ispred svojih vrata i one djevojke ispred čijih bi vrata psi odnijeli kost bi bile prve u redu za ženidbu. Narodna predaja nam donosi još jednu priču o ulozi jabuke u odabiru potencijanog ženika, a govori nam da bi prilikom igre peteljkom djevojka izgovarala imena mladića koji joj se sviđaju i kod kojeg bi peteljka otpala taj je bio „onaj pravi.“
Jedna od najpoznatijih legendi je ona o Crnoj kraljici Medvedgrada, Barbari Celjskoj za koju se govorilo da je nakon smrti supruga odjenula crninu, bavila se alkemijom i okultnim. Još i danas djeca po zagrebačkim ulicama znaju igrati popularnu igru Crna kraljica jen, dva, tri.
Kada govorimo o povijesno utemeljenim, ili barem zapisanim pričama o zagrebačkim ljubavima, za njih možemo apostrofirati jednu činjenicu. To je da su sve bile nesretne, neuzvraćene i doista tužne.
Jednu od prvih zapisanih ljubavnih priča opisuje najzagrebačkiji književnik August Šenoa u svojem djelu „Zlatarovo zlato.“ Povijesni roman Augusta Šenoe donosi nam priču o kovačevoj kćerki Dori, „Zagrebačkoj Giulietti“, koja je na kraju romana otrovana.
Drugu je pak opisao u svojoj pjesmi „Kameni svatovi.“ On je u tom djelu opisao legendu po kojoj je svatove proklela punica, te su oni njezinom kletvom pretvoreni u kamenje na području Susedgrada. Zaista postoje kameni oblici slični ljudskim, no na sreću priča je utemeljena na narodnoj legendi. Možemo reći da je Šenoa pisao iz vlastitog iskustva, jer je i on sam doživio nesretnu ljubavnu priču sa djevojkom iz Slovenije koja je godinu dana nakon njihovog prvog poljupca preminula.
Najpoznatija i najtužnija ljubavna priča je priča o sanatoriju Brestovac. U kratkim crtama priče ide ovako: u mladu glumicu (prijateljicu iz djetinjstva) zaljubio se zagrebački liječnik. Ona ga nije voljela, no on joj se svejedno zavjetovao na vječnu ljubav. Kada je doznao da napuštena od supruga boluje od tuberkuloze, preuzeo je brigu o njoj i njezinom sinu, dao je sve od sebe da se izgradi sanatorij u kojem bi se ona liječila. U tome je uspio. Ona je otišla na liječenje, i premda su se neki drugi pacijenti oporavili, ona nije. Umrla je svojem liječniku na rukama, te ju je on sam položio u lijes. Njezino ime je Ljerka Šram, a njegovo Milivoj Dežman.
Stanko Vraz, poznati hrvatski pjesnik i jedan od važnijih ličnosti Hrvatskog narodnog preporoda bio je nesretan u ljubavi. On se zaljubio u Ljubicu Cantilly, no ona je bila obećana bogatom slovenskom trgovcu Eduardu Engleru po želji njezinoga oca. Pjesnik je Ljubici posvetio prva dva ciklusa ljubavnih pjesama, dok je nakon njezine prerane smrti druga dva posvetio domovini („Đulabije“, 1840.) Treba spomenuti da je i najpoznatiji hrvatski skladatelj Ignacije Fuchs (Vatroslav Lisinski) također bio nesretno zaljubljen.
Najzagrebačkija književnica Marija Jurić Zagorka također iz vlastitog nesretnog ljubavnog iskustva i povijesnih istraživanja piše svoje romane „Grička vještica“ i „Kći Lotršćaka“, u kojima se uz ljubavnu tematiku dotiče i pitanja vještica, koje su mnogim pojedincima pomagale u pronalaženju ljubavnih partnera spravljajući im ljubavne napitke i bacajući svoje magične čini.
Valja također spomenuti priču o Štefici Vidačić, zagrebačkoj Miss Europe i nesretnom mladiću Miškecu, o kojem nije poznato previše činjenica. Priča govori da se mladić nesretno zaljubio u Šteficu. Nakon njezine udaje, propio se i postavši prosjakom spavao uvijek na istom mjestu – pokraj tadašnjeg Balkan prolaza, a navodno je uz sebe držao Štefičinu sliku. Potkraj života, Miškeca su preselili u dom za beskućnike u Savskoj, gdje je naposlijetku i umro, a od devedesetih godina prošloga stoljeća prolaz u kojem je spavao nosi njegovo ime.
Po spomenutim pričama rekli bi mnogi da Zagreb nije mjesto za proslavu Valentinova. No pregršt predivnih lokacija i vedrijih priča, kao i sama duša Zagreba, koji je oduvijek raširenih ruku i čistoga srca prihvaćao „dotepence“ ili turiste odražava se kroz ljubaznost, širokih osmijeh i dušu grada koji je ljubav sam po sebi bez obzira na priče iz prošlosti. Da nije bilo takvih priča iz prošlosti ne bi bilo „sunca“ koje uvijek i nanovo izlazi. Baš kao i ljubav, koja uvijek pronađe svoj put.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.