Period 16. stoljeća bio je izrazito težak za zagrebačko područje: Od velike važnosti bio je dugi Stogodišnji hrvatsko-turski rat u kojemu je gradu gotovo stalno prijetila turska opasnosti, pa do unutardržavnih borbi zahvaljujući građanskom ratu između Zapoljinih i Ferdinandovih pristaša. U istom tom stoljeću, kao i prije, seljaci su trpili nasilja okolnih feudalaca, banova i vojske, ponajviše oni seljaci koji su živjeli u okolici Zagreba.
Pritisak na seljake najviše se osjetio na potezu Medvedgrad – Susedgrad – Samobor, a najviše su seljaci trpili na području Susedgrada. Susedgradski posjed nalazio se na području između Drave i Kupe, a bio je jedan od najvećih. Nekoliko stoljeća prije, u 13. stoljeću, vlasnici su mu čak dva i pol stoljeća bili plemići Arlandovići, a od kraja 30-ih godina 15. stoljeća obitelj Henning. Na samom početku 16. stoljeća, 1502. godine, muško koljeno te obitelji je izumrlo, dok se ženskoj lozi cijeli posjed podijelio – na dva dijela. Manji dio posjeda ostao je u obitelji, a nakon nekog vremena, točnije 1564. godine, taj posjed prodajom prelazi u vlasništvu ugarskog velikaša Franje Tahija.
Već kod prodaje dolazi do sukoba jer su pravo prvokupa imali Henningovci jer su bili vlasnici, zbog čega je sama prodaja bila nezakonita, te počinje borba Henninga i Tahija za vlasništvo Susedgrada.
Henningovci su u borbu uvlačili podložnike koji su napadali Tahijeve pristaše i imovinu, a 1565. godine, kada Tahi zbog borbe s Turcima mora otići u Mađarsku, oko 800 podložnika provaljuje u Susedgrad odakle tjeraju Tahijevu obitelj. Kasnije je Tahi s banom Petrom Erdodyjem, zajedno s njihovim vojnicima, krenuo na Susedgrad u namjeri da ga ponovno osvoji, no tamo ih je napalo čak 3.000 podložnika, zbog čega njegov plan ne uspijeva.
Veliki ustanak izbija 18. siječnja 1573. godine kada Sabor podložnike proglašava izdajnicima, pa je tako žarište pobune bilo na susedgradskom i donjostubičkom veleposjedu. Cilj pobunjenika je bio savladati gospodu, te osvojiti Zagreb gdje bi mogli osnovati novu seljačku vladu. Novoosnovana seljačka vlada bi umjesto plemstva bila posrednik između podložnika i cara, te bi kao takva upravljala novim državnim tijekom na jugoistoku habsburških zemalja. Nova bi vlada ubirala daće i ostala godišnja davanja i poreze, te bi uklonila zapreke koje su feudalci postavili podložničkoj trgovini.
Na čelu pokreta seljačke bune bili su Matija Gubec (prozvan beg), Ivan Pasanec i Ivan Mogaić, te su oni uz susedgradskog podložnika Iliju Gregorića činili vrhovni pobunjenički sud. Gregorić je imao ulogu tužitelja i vrhovnog vojnog zapovjednika, te je baš on 27. siječnja 1573. godine pozvao seljake na ustanak, a dva dana poslije buknula je buna s obje strane hrvatsko-štajerske granice.
Pobunjeni seljaci su u taj pothvat krenuli nakon duljih priprema, s dobrim vojnim znanjem i iskustvom, te su imali dobro skrojen strateški plan, no unatoč svemu navedenom, plemićka vojska je već za 14 dana ugušila bunu. Vojska koja je krenula ugušiti pobunu seljaka sastojala se od vojnika iz banske krajine i vlastelinskih četa koje su bile pod vodstvom podbana Alapića.
Najteža zabilježena bitka pobunjenika i plemićke vojske bila je kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. godine gdje je poginulo oko 3.000 pobunjeničke vojske. Vođe, Matiju Gupca i Ivana Pasanca su uhvatili i dovezli u Zagreb. Najprije su Pasanca pred Gupčevim očima mučili i ubili, zatim su njemu stavili vruću željeznu krunu na glavu, te su ga rasčetvorili. Kazna je izvršena 15. veljače 1573. godine. Naravno, i drugi su kažnjeni na slično okrutan način – nekima su odrezali ruke, nekima noge, uši…
Bio je to iznimno tragičan kraj pokušaja seljaka da osnuju svoju vladu i postanu most između podložnika i vladajućih.