Postoji nekoliko opcija za uspon na Gornji grad, uzmimo za primjer uspon na Strossmayerovo šetalište s Mesničke ulice (sa zapada), Zakmardijeve stube (s istoka), Radićevu ulicu, te stube podno Kule Lotrščak. Sve te opcije imaju još nešto zajedničko – penjanje stepenicama. Penjanje na Gornji grad nije jednostavno, pogotovo za vrijeme iznimno vrućih dana.
Baš zbog toga, mnogi odabiru 64 sekunde dugu vožnju zagrebačkom uspinjačom. Osim što ćete si uštedjeti vremena i znoja, dojmljiv je trenutak kada se uspinjačom počnete uzdizati prema Gornjem gradu.
Priča o Uspinjači počinje 1888. godine kada se osječki građevinski poduzetnik D. W. Klein počeo interesirati za frekventnost pješačkog prometa na području Bregovire ulice (danas Tomićeva). Primjetio je kako se ljudi uspinju na Gornji grad najviše tim putem, a ne Mesničkom ili Radićevom (nekada Dugom) ulicom. 6. listopada poduzetnik Gradskom poglavarstvu predaje molbu za građevinsku dozvolu koja mu se odobrava nakon dva dana. Radovi kreću u svibnju 1889. godine.
Nakon skoro četiri godine, krenulo se s trajnom vožnjom. Kroz godine, pojavljivali su se česti kvarovi na pogonskom dijelu, zbog čega su ponekad putnici morali gurati vagone. 1929. godine Uspinjača prelazi u vlasništvo Grada Zagreba.
S vremenom je cijeli pogon bio zastarjeli, te kreću planovi za rekonstrukciju. Nova uspinjača puštena je u promet u srpnju 1974. godine, te su 2005. godine renovirane obje postaje, i gornja i donja.
Za kraj, kratko ćemo proći tehničke karakteristike: kao što znate, Uspinjača ima dva vagona u koje stane 28 putnika, nosivost svakog vagona je 2240kg. Najveća dopuštena brzina iznosi 1,5m/s, a već smo napisali da vožnja traje 64 sekunde. Visinska razlika iznosi 30,5 metara (za pola metra više od visine Kule Lotrščak.
Sljedeći put kada ćete se kretati prema Gornjem gradu, odluka je na vama: ili ćete se rekreirati i odlučiti se na stepenice, ili ćete uštedjeti vrijeme i elegantno se odvesti na Gornji grad.