Izdavanjem Zlatne bule 1242. godine, kralj Bela IV je otvorio novo poglavlje za Gradec. Nakon što je čitavo zagrebačko područje opustošeno nakon Tatara, Gradec je dobio novu priliku. Grad je dobio svoju autonomiju, kao i pravo da upravlja sam sobom, te da svake godine slobodno bira svog poglavara – tada gradskog suca.
Tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovara današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem. Uz gradskog suca, bitnu ulogu u strukturi gradske vlasti imali su gradski zastupnici i prisežnici.
Stari Zagrepčani su Zlatnu bulu čuvali 25 godina od izdavanja, nakon čega ju je kralj Bela obnovio i nadopunio. 1266. godine učinjene su neke manje preinake tog povijesnog dokumenta – u prijevodu, dokument je ažuriran u skladu s vremenom.
S novodobivenim povlasticama, Gradec je funkcionirao kao autonomni slobodni grad, zbog čega je mogao stvarati svoje zakone, propise, te statute. U nekoliko navrata Gradec je, kao autonomna cjelina, stvarao propise kojima su se regulirale razne grane uprave, ali i života grada i građana.
Uz propise koji su se temeljili na odredbama Zlatne bule, kao i uredbe o čuvanju gradskih ključeva, u sačuvanim zborniku iz 15. stoljeća naveden je i statut o trgovini i trgovcima, kao i čistoći u gradu. Sačuvani zbornik je izdan 1425. godine.
Sve navedeno su obilježja tadašnjih slobodnih kraljevskih gradova, a zahvaljujući Zlatnoj buli, i povlasticama koje su dolazile uz taj dokument, Gradec je imao potpunu autonomiju – pravo samouprave, sudstvo, sajmovi, kao i crkveni patronat i sva druga prava koja su pripadala Gradecu kao slobodnom kraljevskom gradu.
Gradec je odredbama Zlatne bule slao svoje izaslanike na sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te od 15. stoljeća i na zajednički (ugarski) sabor.