Potkraj 19. stoljeća, naglim razvojem i urbanizacijom Zagreba, tadašnjeg glavnog grada Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nametnula se potreba za uvođenjem boljeg i bržeg organiziranog javnog gradskog prometa.
O potrebi uvođenja konjskog tramvaja, gradski su oci počeli raspravljati 1885. godine, a ideja je postala aktualna 1887., kada je francuski inženjer Raoul Pierre Alexandre Gautier predložio gradskom poglavarstvu uvođenje konjskog tramvaja od Zagreba do Samobora. S obzirom na činjenicu da Zagreb u to vrijeme još nije imao električnu energiju Gautier je predložio da se uvede tramvajski prijevoz s konjskom vučom. Zbog nedostatka sredstava Gautier je promijenio plan i predložio gradnju pruge u Zagrebu.
Koncesiju za gradnju pruge dobio je 7. ožujka 1891. godine. Međutim, zbog nedostatka novčanih sredstava Gautier nije započeo s njezinom gradnjom, nego je uz pristanak gradske općine prodao svoja prava i obveze Društvu zagrebačkih građana predvođenim zastupnikom dr. Ljudevitom Schwarzom.
Gradnja jednokolosiječne tramvajske pruge započela je 11. svibnja 1891. godine. Iz Engleske su stigle tračnice, iz Graza tramvaji, dok su konji bili domaći. Tramvaj je trebao biti pušten u promet 15. kolovoza 1891., na dan otvorenja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe, ali je zbog kašnjenja dostave kola, pušten u promet 5. rujna 1891. godine. Tramvajska su kola tvornice Weitzer iz Graza pokretana jednom konjskom snagom izazvala takvu senzaciju da se sljedećega dana prevezlo više od 20.000 Zagrepčana, odnosno gotovo pola stanovnika kojih je, u to doba, u Zagrebu bilo nešto više od 42.000.
Pruga duljine oko 8 km bila je izgrađena od mitnice u Vlaškoj ulici (današnji Kvaternikov trg), kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu ulicu preko Jelačićeva trga, pa Ilicom do Vodovodne ulice (odnosno do Pivovare) uz odvojak Kolodvorskom cestom (današnjom Ulicom Republike Austrije) do tzv. Južnog (današnjeg Zapadnog) kolodvora, te uz odvojak Frankopanskom ulicom i Savskom do Savskog mosta.
Prosječna brzina tramvajskih kola koje je vukao konj bila je 7,5 km/h, a vozni park od 16 kola opsluživala su dva člana posade: vozač-kočijaš i kondukter. Spremište tramvajskih kola, s konjskom stajom i upravnom zgradom, bilo je na mjestu današnjeg Tehničkog muzeja. Konjski tramvaj je u Zagrebu prometovao od 1891. do 1910. godine kada je zamijenjen modernijim električnim tramvajem. Konjka je i dalje prometovala u Velikoj Gorici na relaciji od željezničke postaje do Novog Čiča sve do studenog 1937. godine.
Puštanje konjskog tramvaja ili popularne „konjke“ u promet bilježi se kao početak organiziranoga javnog gradskog prijevoza u Zagrebu, te je i danas tramvaj nezaobilazan dio svakodnevice stanovnika Grada podno Sljemena i jedan od najdražih gradskih simbola.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.