U jeku turske opasnosti za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata, u Zagrebu je često boravila vojska, poput kranjskih i štajerskih plaćenika, koja je došla kako bi pomogla u obrani grada. Naime, zapadne zemlje su smatrale da je Zagreb zbog svog položaja iznimno bitan jer bi, u slučaju pada pod turskom vojskom, sve te zemlje kad-tad došle na red za osvajanje, te bi Turci postali nezaustavljivi.
No, boravak stranih vojnika u gradu radio je velike probleme Zagrepčanima. Prihvaćanje brojnih vojnika za gradečku je općinu bio veliki teret jer su građani vojnike morali primati u svoje kuća, te ih uzdržavati. Nadvojvoda Ernest je u listopadu 1592, godine dao zapovijed gradskom sucu da stranoj vojsci mora dati hranu. Čak je i nadvojvoda Maksimilijan molio gradsku općinu, kasnije dao i zapovijed, da općina vojsku opskrbi drvom te im dopusti da jelo pripremaju na gradskim ognjištima. Nakon što su se vojnici požalili da od Zagrepčana nisu dobili drvo, Maksimilijan ih opominje, ali i upozorava da to više ne ponavljaju jer će vojnici biti prisiljeni uzeti ga silom.
Veliki problem za gradečke stanovnike nije bilo samo opskrbljivanje stranih vojnika u gradu, već i vojne dužnosti koje su imali kao stanovnici kraljevskog grada. U te dužnosti je ulazilo davanje, prikupljanje i otpremanje hrane vojsci na terenu, kao i pograničnim gradovima, a morali su i davati kola i konje za prijevoz topova i druge ratne opreme.
Hrvatski je sabor u lipnju 1537. godine donio odluku da gradska općina mora dati šest kola kako bi se opskrbila vojska koja se nalazila oko Koprivnice, a zaključkom Sabora iz 1538. godine morali su dati i 24 konja za prijevoz topova.
Prema nalogu bana Petra Erdodyja i generala Ivana Lenkovića iz 1557. godine, Zagreb je morao za prehranu vojske kod Čazme dopremiti šest kola hrane – dio je bio kao dar, a dio za prodaju i to po povlaštenim cijenama.
Hrvatski sabor 1582. godine donosi odluku da se za uzdržavanje svih vojnih jedinica smještenih na tom području (garnizon) iz Zagreba otpremi žito prema Ivaniću, a da se Zagrepčani pobrinu za dovoz hrane u banska utvrđenja. Veliki problem predstavljala je nestašica hrane u tim ratnim vremenima.
Dužnosti Zagreba i Zagrepčana prema vojsci i u obrani zemlje dolaze do izražaja nakon što je donesen Zakon o insurekciji – sveopći zemaljski ustanak kojeg je donio Hrvatsko-slavonski sabor početkom siječnja 1592. godine. Prema tom zakonu su građani morali sami ići u rat, a njihovi su podložnici morali davati pješake i konjanike vojsci. Obveza gradečke općine je da u svako vrijeme u pripremi ima kola koja se mogu koristiti za prijevoz ratne opreme i hrane, ali i svega ostalog što je vojsci potrebno. Istim je zakonom određeno da se zalihe hrane potrebne za vojsku moraju spremati u Zagrebu, a dopremat će ju ban, velikaši, plemići, te slobodni gradovi, Kaptol, samostani i ostali.
Zagrepčani su se pobunili protiv odluke o skladištenju hrane za vojnike, tvrdili su da nemaju dovoljno mjesta za spremanje hrane koju su donosili obveznici, tako da su ju isti ti obveznici morali vraćati. To je jako zasmetalo banu Erdodyju koje je ukorio građane, te im šalje pismo u kojem je naveo da ne vjeruje građanima kako nemaju dovoljno mjesta za skladištenje hrane.
Građani su se usprotivili i odluci o dopremanju hrane na ratišta. U travnju 1592. godine ban je opet opomenuo građane i zapovjedio da hranu moraju dopremiti u njegov logor u Malu Goricu na Kupi.
No, vjerojatno najviše problema Zagrepčani su imali onda kada vojnici nisu dobivali plaću, a to se događalo često. Salvator Prencinger je u lipnju 1530. godine pisao Ivanu Katzianeru gdje je naveo da žali što se vojsci opet odgađa plaća jer građani neće moći još dugo uzdržavati vojnike. Sljedeće je godine slično pisao i ban Karlović kada je rekao da se vojska u Zagrebu buni zbog neisplate plaće, a vlada i nestašica hrane i baruta.
Kralj je dao nalog da se vojnicima u Zagrebu isplati dio plaće, a za ostatak je zamolio da se vojnici strpe. Zbog neredovitih isplata vojnicima morao je reagirati čak i Hrvatski sabor.
Bilo je još pobuna među vojnicima, a uglavnom je razlog bila neisplata plaće. Pa su se tako na Saboru u Varaždinu u svibnju 1581. godine potužili ban Krsto Ungnad i banovac Stjepan Gregorijanec zbog neposluha konjanika i pješaka banske čete jer isti ne mare za zapovijedi.