17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.
Kao i u prethodnim stoljećima, trgovina je bila iznimno važna za Zagreb jer se grad nalazio na važnoj trgovačkoj prometnici koja je povezivala obalne gradove, Slavoniju i brojne druge europske gradove. U 18. stoljeću najvažnije su dvije prometnice koje su vodile iz grada – jedna je bila na zapadu (početak kod Ilice), a druga na istoku (početak na Harmici)
Od istoka grada vodila je cesta koja je polazila od Harmice (danas Trg bana Josipa Jelačića), a išla je Bakačevom i Vlaškom ulicom prema Sesvetama, Varaždinu, Mariboru, Grazu, te dalje prema Beču. Istom tom prometnicom, koja se nalazila na istoku grada, Zagreb je bio povezan sa Slavonijom.
Vlaška ulica, na svom samom početku kod Bakačeve, bila je dosta uska te je kao takva bila neprikladna za veći promet. Kako je Vlaška ulica bila jedina ulica koja je držala cijeli promet i trgovinu istočno od Zagreba, Zagrebačka županija je 1774. godine pokrenula pitanje regulacije tog dijela Vlaške.
Kako se ne bi otežavalo trgovanje s gradovima poput Varaždina, maribora, Graza i Beča, u županiji su smatrali da Vlašku treba proširiti zbog čega će se trebati srušiti neke kuće, te izvesti određeni građevni radovi. Po nalogu županije, elaborat i nacrt za radove odradio je mjernik Ivan Stipanović, no ta se namjera ipak nije ostvarila, te je Vlaška ulica ostala netaknuta.
Inače, županija i Hrvatski sabor su sudjelovali u poboljšanju prometnica i u samom gradu jer su one bile od velike važnosti, tako je Hrvatski sabor 1758. godine u Varaždinu donio odluku da se moraju popraviti sve zagrebačke ceste koje su bile u lošem stanju.
