Zagreb i Hrvatska su oduvijek pratili svjetske trendove. Tako je bilo i sa pojavom automobila. Prvi automobil marke Benz u Hrvatsku, u svoju kuriju Opeka u Vinici pokraj Varaždina, dovezao je daleke 1898. godine grof Marko Bombelles. Prvi automobil (1886. godine njemački konstruktori Gottlieb Daimler i Karl Benz konstruiraju prvi „pravi“ automobil iako su prvi pokušaji stvaranja automobila poznati znatno ranije) u Zagreb tek tri godine kasnije (1901. godine) dovozi veletrgovac i mehaničar Ferdinand Budicki. Bio je to automobil marke Opel, koji je dvije godine ranije na berlinskoj izložbi osvojio prvu nagradu u kategoriji najljepšeg automobila. Budicki je za njega platio 4 000 kruna. Od Beča do Zagreba stigao je za dva dana, a prva pokusna vožnja u Zagrebu bila je Mesničkom ulicom.
U „Pričama iz starog Zagreba“ Krešimir Kovačić nekoliko desetljeća kasnije ovako opisuje dolazak prvog automobila u naš glavni grad:
„Kad bi se današnji čitalac novina mogao uživjeti u te idilične prilike, lako bi mogao shvatiti kakvu je paniku izazvao zagrebački trgovac Budicki kada je jednog dana godine 1901. projurio kroz ulicu na čudnovatim kolima bez konja koja su djelovala na zaprepaštenu publiku poput plamenih kola gromovnika Ilije. Taj prvi automobil koji se pojavio u Zagrebu nije bio baš ni toliko velik, a vozio je umjerenom brzinom. Samo oblik mu je bio nešto nezgrapan, s velikim valjkom otraga za benzin i samo s jednim sjedalom. Nije vozio brzo, ali je strahovito štropotao šireći oko sebe neki nepoznati i zagušljivi smrad od koga je Zagrepčane uhvatila kihavica kao da su srkali burmut. Preplašio je pse koji su lajući i zavijajući, bježali na sve strane, poplašio je nekoliko fijakerskih konja, a uzbunio je i čopor stoke toliko da je jedna očajna krava utrčala u najbližu trgovinu i tamo napravila rusvaj. Pritužaba i protesta bilo je na sve strane, a mnogi su ozbiljno tražili da se ovakva kola, opasna za život i sigurnost građana, strogo zabrane u Zagrebu.“
Najbolji opis ove legendarne vožnje zagrebačkim ulicama, dao je dr. Franjo Bučar:
“Prvi automobil izgledao je kao kakav deformirani fijaker. Jurio je zagrebačkim ulicama strašnom brzinom od 20-30 km/h , puštao iza sebe neugodne benzinske pare i užasno galamio. Pod nadzorom vlasti bila je prva pokusna vožnja Mesničkom ulicom uz brdo, te su se Zagrepčani čudili kako ova kola bez konja mogu s dosta velikom brzinom juriti kao poplašeni konji, dapače i uzbrdo, što je također senzacija.”
Pojava prvog automobila izazvala je različite reakcije stanovnika Zagreba, prvenstveno negativne i to uglavnom u redovima kočijaša i fijakerista, jer su u automobilu odmah vidjeli konkurenciju. Zahtjevali su zabranu automobila jer su smatrali da će im to novo vozilo odnijeti svu zaradu. Čak su prijetili i štrajkom. Neki su protestirali jer su u automobilu vidjeli veliku opasnost po sigurnost života.
Tako je jedan kočijaš kojem je automobil preplašio konja, na prigovor vozača da je konj glup, odgovorio:
„A zar se vi ne biste preplašili kad biste vidjeli da hlače trče po sredini ulice, a u njima nikoga nema?!”
Ljudi su bili poprilično prestrašeni i neupućeni u ovaj izum te su ga nazivali „nečastiva kolica“.
S vremenom su se Zagrepčani pomirili s automobilima, a već 1. lipnja 1906. godine u Zagrebu je osnovan Prvi hrvatski automobilni klub. Svega deset godina nakon što su takvi klubovi osnovani u Francuskoj, Austriji i Belgiji te tri godine nakon što je takav klub osnovan u Njemačkoj. Članovi Kluba usvojili su svoja prva pravila 25. travnja 1906. godine, a potvrdila ih je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada 14. svibnja iste godine. U skladu s donesenim pravilima 1. lipnja 1906. godine održana je osnivačka skupština Društva u hotelu Royal u Zagrebu. Prva su pravila Kluba imala 19 članaka. U njima se utvrđuju: ime i svrha kluba, sjedište, sredstva, članstvo, stjecanje članstva i prava, prestanak članstva, prava i dužnosti članova, uprava kluba, predsjedništvo, djelokrug odbora, blagajnik, perovođa, nadzornik klupskog inventara, tajnik, revizor računa, redovita glavna skupština, izvanredna glavna skupština, obranički sud (sud časti) i uvjeti za prestanak rada kluba. U skladu s člankom 8. Pravila na Osnivačkoj skupštini izabran je Upravni odbor Kluba u koji je ušlo svih 14 članova Kluba. Za predsjednika je izabran grof Rudolf Erdödy, za potpredsjednika pl. Franjo Aurel Türk, za tajnika Ferdinand Budicki, a Julije Rudovits za blagajnika. Ostali članovi Odbora Kluba bili su grof Dioniz Drašković, barun Dioniz Hellenbach, grof Milan Kulmer, grof Miroslav Kulmer, pl. Stjepan Leitner, dr. Fran Gutschy, pl. Ljudevit Reiner, Ev. Feller, grof Marko Bombelles iz Vinice kraj Varaždina i Hinko Goldarbeiter iz Vinkovaca. Već 1907. godine Klub broji 18 članova, a te je godine, na godišnjoj skupštini 28. veljače, izabran i novi predsjednik, grof Marko Bombelles.
U današnje vrijeme spomenuti datum se obilježava kao dan osnivanja Hrvatskog Autokluba (HAK). Uskoro su se počele organizirati i automobilske utrke. Prva je održana 1912. godine od Zagreba preko Karlovca i Plitvičkih jezera do Rijeke i natrag preko Delnica i Karlovca do Zagreba. Automobili koji su sudjelovali u toj utrci nisu prelazili najveću prosječnu brzinu od 35 kilometara na sat.
Razvoj automobilizma u Hrvatskoj prije Prvog svjetskog rata okrunjen je izdavanjem Hrvatskog automobilnog lista, službenog glasila automobilskog kluba. Izašlo je samo nekoliko brojeva jer je uskoro izbio rat, ali i u njima je pokazano kako automobilizam u Hrvatskoj ima dovoljno pristaša. Zanimljivo je spomenuti kako su automobilisti nastojali pokazati kako automobili nisu uopće pogubni ni opasni za život ljudi.
Godine 1914. među hrvatske automobiliste ušla je i prva žena. Gospođa Alma Balley položila je ispit za vožnju automobila pred zemaljskim strukovnim povjerenstvom, te stekla pravo upravljanja vozilom. Bila je 285. ispitani vozač u Hrvatskoj. Hrvatski automobilni list pohvalio je njezin uspjeh i poželio da ubuduće što više žena krene njezinim putem.
Danas je sasvim normalno da gradom prometuje više tisuća vozila svakoga dana raznih vrsta, boja i veličina u bilo koje doba dana i noći, te se i po toj statistici Zagreb svrstava među ostale svjetske i europske velegradove.