Biskup i Kaptol su imali brojna zemljišta putem kojih su dobivali dobre prihode, no biskup je imao još jedan prihod koji mu je dolazio od puka, a to je bila crkvena desetina. Biskup je imao pravo ubiranja crkvene desetine na cijelom području zagrebačke biskupije, a to su mu pravo davali kraljevi, počevši od Andrije II. Cilj crkvene desetine je bilo uzdržavanje Kaptola, podizanje crkvene župe, škole, i za brigu o sirotinji.
Crkvenu je desetinu morao plaćati svatko, a desetina je bila od svega što je raslo i rodilo, pa i od nekih novčanih prihoda na području zagrebačke biskupije.
Biskupi su, kako bi što više pojednostavili postupak, svoje pravo na crkvenu desetinu na pojedini područjima biskupije ustupali Kaptolu da ju on sam ubire za svoje uzdržavanje. Takvo funkcioniranje susrećemo u Zagrebu u 13. stoljeću, za vrijeme biskupa Stjepana II, koji je nekim kanonicima, da bi bolje živjeli, uz darovanja zemlje i posjeda, ukidao i neke desetinske prihode.
Kanonici su do 13. stoljeća živjeli zajedno, pa su tako zajednički uživali crkvenu desetinu, a kada se sele po vlastitim kućama, ona se dijeli prema položaju i časti, pa su tako oni ugledniji u kanoničkoj hijerarhiji imali pravo na dvostruki udio tog crkvenog prihoda.
Ubiranje crkvene desetine, kao što bi se dalo i pretpostaviti, nije baš bilo tako jednostavno jer se narod često opirao plaćanju te daće, zbog čega je crkva morala primjenjivati i izvanredne mjere kako bi ju naplatila. Biskup Timotej je čak 1269. godine izopćio stanovnike u Komarnici jer su se protivili plaćanju desetine, a odriješeni su od izopćenja kada su obećali da će plaćati desetinu.
Posebno su u pobuni sudjelovali stanovnici i podložnici sa susjednoga Gradeca koji nisu izvršavali svoje obaveze u obliku plaćanja desetine, pa je tako biskup na njih udario prokletstvom, no to nije imalo nekog utjecanja, zbog čega se morao okrenuti kralju koji gradečkom stanovništvu prijeti kaznom za veleizdaju ako se ne pokore.