Bilo bi tako lako da je za život dovoljno malo hrane, malo vode, nešto zraka i malo zdravog sna. Bilo bi, valjda, zgodno da je preživljavanje isto što i življenje. Ali meni se ne preživljava, meni se živi. I živi mi se od inspiracije, a ona je nestalna i ta me ovisnost ponekad umori. Kao da mi navečer nateku prsti pa o tipkovnicu lupam samo glupe i nepovezane riječi. Kao da sam dušu zalila vrelim uljem pa se usukala i ne ispušta ništa. I mogu tada uzeti najljepšu poeziju na svijetu, najčistiju dramu ikad napisanu – ništa mi značilo ne bi. Kad izvor presuši, ja ne postojim. Neupotrebljiva sam.
Srećom, postoji druga strana medalje. Postoje naleti inspiracije u kojima se osjećam kao virtuoz na tipkovnici. Gledam, promatram tu formu koja mi nastaje pred očima, oblikuje se, dorađujem je – u stanju sam darovati ideju, pustiti je da odleti i zarazi nekoga od vas. Osjećam se pomalo kao poganski bog, kao gotov neki umjetnik što odašilje misao u svijet pa joj šapće da poteče. Na taj sam osjećaj navučena i ne postoji jača droga. Kažu mi neki bliski ljudi da mi je lice doista ogledalo duha jer mi inspiracija, kad je tu, viri iz svake pore. Isijava kao luda, užarena kugla. Volim inspiriranu sebe koja je u stanju dotaknuti druge, koja ima dovoljno hrabrosti za neumorno stvaranje i salve smijeha, koja noću mašta, a po danu luđački proganja te iste snove. Samo takva imam smisla.
Takav jedan nestabilan motor u meni stalno traži gorivo, zahtjeva pokret. I ima omiljene ljude, omiljene knjige, omiljene boje – i omiljena mjesta.
Inspirira me Dolac i sve na njemu. Volim boje i mirise koje tamo nalazim – cvijeće i lavandu upakiranu u mirisne jastučiće, narcise i ljubičice po podu, jagode koje već mirišu… Ali još više volim te divne i umorne ruke koje tamo prodaju, te sitne i neispavane okice koje gledaju u moje oči i tragaju mi za dušom u njima. Rijetki su to još u stanju. A većina ljudi s Dolca može – jer nisu radnici, već ratnici. Čak i kad ih ždere sistem, kad su ustali u 4 ujutro da dođu na Dolac, u stanju su izgovoriti Hvala lepa! gospodskim kajkavskim dijalektom. Ti su ljudi najjači motor. Otiđite prije nego krenete lamentirati o teškom životu i nepravednom svijetu.
Inspirira me šetnja Gagarinovim šetalištem. Na putu od doma do faksa vozim se Savskom. I već na prvom raskrižju postanem pomalo luda zbog prometa, buke automobila i negativne energije u pretrpanom tramvaju. Izdržim do Učiteljskog fakulteta, a onda izjurim kao da me svi vrazi nose. I uputim se Gagarinovim šetalištem do faksa. Tih desetak minuta hoda oporavi mi živce, buka je malo manja, ljudi su manje ljuti i mnogo je zelenila. Ovisim samo o sebi i nijedan mi semafor na svijetu ne može ništa. Kad tako krenem u dan, tko će me zaustaviti?
Inspirira me Savski nasip. Nekidan sam prošetala i sve je mirisalo na ljetni neverin. Putem je bilo more poluotpuhanih maslačaka, vjetar ih nije mazio taj dan. Slikala sam ih i mislila kako mi je žao što nisam stigla dok su bili čitavi. Ali što ima veze! Zar nismo i mi takvi? Tko je to živ i apsolutno potpun, da mu srce nije baš nimalo otpuhano, napuknuto zbog nekog trpljenja? Nitko. S tim, valjda, treba živjeti. I ne zaboraviti da je poluotpuhani maslačak posebno čaroban jer je svim silama prionuo za život.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.