Stigla sam kući. Kući, ono mjesto koje mi u Dalmaciji zovemo dom. Znate, ondje gdje smo brašnavi, šašavi, u papučama i bez šminke. I krasno mi je, u moja četiri zida i u nekoliko zidova na poslu. Sve van toga me potencijalno iznervira, a ne želim pokupiti stresova na ”godišnjem”. I ne želim se maskirati.
Ja se ne bojim osa, komaraca, grmljavine, mraka ni vještica. Ja vam se bojim ljudi s maskama. I bojim se da se jednom i ja ne probudim pod maskom nečega što nisam. Što bih ja da se probudim, a da se u vlastitu tijelu gušim? Što bih ja da se jednom dana probudim, a pravim se da ne volim knjige i glazbu, umjetnost i fotografiju, hladnu lubenicu i vrelu kavu? Što bih ja da se probudim zabrinuta za kalorijske suficite, a zanemarim mentalne deficite? Kako bi se živjelo pod maskom…
I nakon nekoliko dana doma, shvatim uvijek isto. Ovdje je najteže biti ja.
Sjedim nekidan na ljuljački i čitam Levijevu knjigu znakovita imena – Primirje, u hladu jednog kivija… Mama i tata su postavili ljuljačku u sjenu, da se opuštamo, da ja čitam, da ‘ladujem i da bar ponekad primjenim dobro nam znanu filozofiju kodnog imena Laganini. Dolazi čovjek u posjet, slučajni prolaznik, daleki poznanik. Pozdravim ljubazno, a on meni: Opet, i kao uvijek, ništa ne radiš. Bez pardona. Pljunuo mi je u lice, ne u masku. To onda boli. O golu kožu, tuđa frustracija.
Ja ništa, on duboki uzdah i pogled pun sažaljenja u moju majku. Ušla sam u kuću, sakrit sebe i dvadeest tri godine neproduktivnosti i neskućenja i knjigu simboličnog naziva. Vražje žensko, problem je kad je za mudraca, ne za kuhinje i madraca. Jadna li mi majka, bit ću komparatist, a neću komparirati nikakve pare, keš ni cijene mandarina u Strmendocu. Jadna li mi majka, govorim talijanski, španjolski i engleski. Pa da bar njemački pričam, ne bi bila tolika šteta. Jadna li mi majka, imat ću 16 slova u tituli, a s kuće ću je skinuti. Rasipam pare i vazda čitam neke glupe knjige. A, zamisli, neke su od njih čak na ćirilici.
Možda vam je nakon ovoga malo lakše shvatiti zašto je ovdje tako teško biti čista uma i čista srca. Gnječi me, razvlači me i mori me. Svugdje vrijedim nešto, ovdje sam nula koja se množi s nulom dok čita.
Smijem se sama sebi tek sad, dok ovo pišem. Nema sumnje, moja kolumna je moja terapija. Hej, ja volonterski i s punim srcem pišem za Lice Grada. Ne pišem za neku masku grada. Sviđa mi se naziv ove naše stranice. Sviđa mi se više nego ikada prije, a uvijek sam ga voljela.
U svijetu gdje je, kako reče glavna faca mog diplomskog rada, Luigi Pirandello, previše maski i premalo lice… Ja pišem za lice. Lice Grada i lice čovjeka. Ponosna sam na sebe, a vrag neka nosi sve dalmoške bogove Amor VLA, kako reče jedan pametan dečko u vrijeme lokalnih izbora.
Naslovna fotografija: Domagoj Karačić
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.