Nove Zagrebulje: Previše maski, premalo lica i obratno

Stigla sam kući. Kući, ono mjesto koje mi u Dalmaciji zovemo dom. Znate, ondje gdje smo brašnavi, šašavi, u papučama i bez šminke. I krasno mi je, u moja četiri zida i u nekoliko zidova na poslu. Sve van toga me potencijalno iznervira, a ne želim pokupiti stresova na ”godišnjem”.  I ne želim se maskirati.

Ja se ne bojim osa, komaraca, grmljavine, mraka ni vještica. Ja vam se bojim ljudi s maskama. I bojim se da se jednom i ja ne probudim pod maskom nečega što nisam. Što bih ja da se probudim, a da se u vlastitu tijelu gušim? Što bih ja da se jednom dana probudim, a pravim se da ne volim knjige i glazbu, umjetnost i fotografiju, hladnu lubenicu i vrelu kavu?  Što bih ja da se probudim zabrinuta za kalorijske suficite, a zanemarim mentalne deficite? Kako bi se živjelo pod maskom…

Ivana Granić

I nakon nekoliko dana doma, shvatim uvijek isto. Ovdje je najteže biti ja.

Sjedim nekidan na ljuljački i čitam Levijevu knjigu znakovita imena – Primirje, u hladu jednog kivija… Mama i tata su postavili ljuljačku u sjenu, da se opuštamo, da ja čitam, da ‘ladujem i da bar ponekad primjenim dobro nam znanu filozofiju kodnog imena Laganini. Dolazi čovjek u posjet, slučajni prolaznik, daleki poznanik. Pozdravim ljubazno, a on meni: Opet, i kao uvijek, ništa ne radiš.  Bez pardona. Pljunuo mi je u lice, ne u masku. To onda boli. O golu kožu, tuđa frustracija.

Ja ništa, on duboki uzdah i pogled pun sažaljenja u moju majku. Ušla sam u kuću, sakrit sebe i dvadeest tri godine neproduktivnosti i neskućenja i knjigu simboličnog naziva. Vražje žensko, problem je kad je za mudraca, ne za kuhinje i madraca. Jadna li mi majka, bit ću komparatist, a neću komparirati nikakve pare, keš ni cijene mandarina u Strmendocu. Jadna li mi majka, govorim talijanski, španjolski i engleski. Pa da bar njemački pričam, ne bi bila tolika šteta. Jadna li mi majka, imat ću 16 slova u tituli, a s kuće ću je skinuti. Rasipam pare i vazda čitam neke glupe knjige. A, zamisli, neke su od njih čak na ćirilici.

Možda vam je nakon ovoga malo lakše shvatiti zašto je ovdje tako teško biti čista uma i čista srca. Gnječi me, razvlači me i mori me. Svugdje vrijedim nešto, ovdje sam nula koja se množi s nulom dok čita.

Smijem se sama sebi tek sad, dok ovo pišem. Nema sumnje, moja kolumna je moja terapija.  Hej, ja volonterski i s punim srcem pišem za Lice Grada. Ne pišem za neku masku grada. Sviđa mi se naziv ove naše stranice.  Sviđa mi se više nego ikada prije, a uvijek sam ga voljela.

U svijetu gdje je, kako reče glavna faca mog diplomskog rada, Luigi Pirandello, previše maski i premalo lice… Ja pišem za lice. Lice Grada i lice čovjeka. Ponosna sam na sebe, a vrag neka nosi sve dalmoške bogove Amor VLA, kako reče jedan pametan dečko u vrijeme lokalnih izbora.

Naslovna fotografija: Domagoj Karačić


O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.


Druge objave

Bjelovar od Marije Terezije do „grada sira“ i hrvatske prijestolnice zagoneta

Bjelovar je grad i sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije te Bjelovarsko-križevačke...

Istra kroz objektiv: poluotok u kojem svaki grad priča drugačiju vizualnu priču

Istra je najveći poluotok na Jadranskom moru i jedno...

Stari grad na Pagu: Belina povelja 1244., sabota 1393. i preseljenje koji je rodio novi Grad Pag

Stari grad Pag bio je srednjovjekovno naselje na otoku...

Ston i Dubrovnik: solane i obrambeni zidovi na Pelješcu u kontekstu pomorske strategije Dubrovačke Republike

Općina Ston na Pelješcu i grad Dubrovnik na južnome...

Tvrđava sv. Ivana – Tanaja: zvjezdasti projekt Antonia Lenija i obrana od 20 000 Turaka 1647.

Tvrđava sv. Ivana poznata kao Tanaja nalazi se na...

Pročitajte i ovo:

Dan kada je svjetlo obasjalo Zagreb: Početak novog života u gradu

Iako je prva električna svjetiljka postavljena 20. siječnja 1877. godine na križanju Gundulićeve i Ilice, tim činom nije počela funkcionirati električna javna rasvjeta u...

Najuspješnije djelo poznatog kipara Ivana Rendića

U samom središtu jednog od najomiljenijih zagrebačkih trgova smješten je spomenik hrvatskom pjesniku Petru Preradoviću. Spomenik je gradu Zagrebu poklonio Stjepan pl. Miletić, doktor filozofije,...

Palača Rauch-Sermage u Opatičkoj sagrađena iza 1721. godine

Poluugrađena trokrilna palača s dvokatnim dvorišnim i jednokatnim uličnim krilom sagrađena je iza 1721. godine na zemljištu na kojem je do tada bila samo...