Već sam jednom rekla da vjerujem u umjetnost malih koraka – sićušnih stvari koje život stvarno mogu premazati ružičastom bojom. To su mali radovi na sebi, žbukanje nesavršenosti, strpljivo, bez panike. Ako hoćete, to su besplatni duhovni zahvati, analogni, recimo, estetskima, ali s drugačijom poantom. Klesanje idealnog sebe- jer smo svoj vlastiti Micheangelo.
Među svim tim malim koracima, napravila sam hijerarhiju. Nisam je napravila čarolijom ili odlukom, došla je spontano, prateći samo moje osjećaje. Najveća od umjetnosti , po meni, krije se pod sintagmom ”mesti svoje ćoše”, ”čistiti vlastito dvorište”, ”ne zabadati nos u tuđa posla”. Recite to kako god želite, ali poruka je ista: gledanje svog posla. Živjeti svoju priču i pustiti druge da mirno žive svoju – ako mene pitate, ne postoji ništa užvišenije.
Možda pretjerujem, ali ja sam vam se već par puta opekla na onu dantesknu: Malo selo, veliki Pakao. Bilo je previše noseva u mom dvorištu, loncu i životu. Pokušavam se, evo, sjetiti nekog primjera, ali isparili su mi. Naravno, ovdje živim već mjesecima bez da je itko uvalio njušku u moja posla. Sve moje je moje i ide sa mnom. Ne kažem da sam idealno slobodna. Ne kažem da ne poštujem konvencije. Dapače, poštujem sve rokove, poštujem kolege, učim za ispite, aktivno stvaram… I to je moj oblik slobode. Slobodna da napišem upravo ovu kolumnu. Slobodna da nakon nje mirne duše odem na ispit. Slobodna da učim što god mi padne na um. I imam tu sreću da me nebo trenutno oslobodilo nepotrebnih egotripaša, mentalnih nasilnika i predrasuda.
Živim, dakle, tako razmažena pozitivnim ljudima na mom putu pa sam se nekidan blago šokirala. Da, slijedi još jedna priča o tramvaju. Odmah ću napomenuti da jako cijenim tramvaje, funkcioniraju po mom ukusu i volim se voziti njima. Inspiriraju me, kao što vidite. Ponekad ustupim mjesto nekoj starici pa me milo pogleda i osjećam se kao bolji čovjek. Ponekad pokažem nekom strancu kako poništiti kartu pa budem sretna jer je i meni pokazao jedan čovjek, kad sam umalo popila kaznu prije nekoliko godina. Ali ponekad su baš tramvaji mjesto najbizarnijih susreta.
Jednog ponedjeljka, vraćala sam se mirno s faksa, navečer. Ponedjeljkom gotovo cijeli dan pričam talijanski i prirodno mi je održavati takvu komunikaciju s kolegama. Jedan od kolega izlazio je na Zagrepčanki, a ja mu nisam poželila ugodan dan, večer ili nešto treće. Rekla sam mu jedno Ciao. Ćao. Univerzalni pozdrav koji cijeli svijet razumije. A onda – na mene drvlje i kamenje. Gospodin iza mene čuo je kako nisam progovorila zdravo hrvatski i osjetio je pravo da me potegne za rukav pa mi održi lekciju. Meni, koja jezik živim i proučavam pune četiri godine, je našao držati lekciju o nacionalnoj i jezičnoj svijesti koje je poistovjetio, dovoljno glasno da se pola plave petice okrene i sažaljeva me pogledom. A gužva takva da ne mogu maknuti ni naprijed ni natrag! Pitao me, znate, tko me ovakvu odgojio, čije sam ja krvi, kako je moguće da se u Zagreb natrpalo toliko stranaca koji ne znaju hrvatski, a bome ni kajkavski dijalekt ne koriste, odakle meni, djevojčurku, pravo da maltretiram svojim jezikom njegov grad i zemlju za koju su mnogi stoljećima prolijevali krv. Nisam smogla snage da riječi progovorim, da se oprem i ispravim mu sve riječi koje je pogrešno naglasio na zadnjem slogu. To znam jer sam fonetiku hrvatskog jezika ponavljala nekoliko puta na prvoj godini faksa.
Da, jasno mi je, u tramvaju je tijesno, ulazimo u privatni prostor jedni drugima, njušimo se iz blizine, ali to nam ne daje pravo da nasred puta kudimo i sudimo jedni druge, da nasilno upadamo u male univerzume ljudi oko nas. Nemojmo biti maliciozniji od onih bizarnih reklama za dezodoranse koje vise u tramvaju. Ljeto je, vruće je, godišnji odmori se bliže, svi smo lagano na aparatima. Olakšajmo živote jedni drugima. Svatko ima svoju priču, poštujmo je! A često se poštuje – tišinom i pregrizanjem jezika. Ako se ne možemo obraniti zlih misli, poštedimo se zlih riječi.
O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.